Ne postoji mnogo književnih motiva koji su se tako trajno i snažno utisnuli u kolektivnu svijest suvremenog čovjeka i njegovu svakodnevicu kao što je to..
Roman “Otok” klasika mađarske književnosti 20. stoljeća Sándora Máraija napisan je davne 1934. godine. No, zanemarimo li godinu otisnutu na moderno dizajniranom ovitku knjige izdavača..
U vremenu površnih odnosa te ubrzane i emotikonima isprekidane komunikacije, proces pisanja, slanja i primanja pisama čini se kao davno izumrla radnja. Suvremeni čovjek ne..
“Priručnik za jučer” pisca i dramaturga Gorana Ferčeca zbirka je trinaest kraćih eseja, prvotno emitiranih u radijskoj emisiji Praskozor na Trećem programu Hrvatskog radija, u..
Ispričala sam Dubrovačkim knjižnicama ponešto o knjigama koje su promijenile moj svijet Divna Zečević: Život kao voda hlapi (Izbor iz dnevnika 1961 – 2006.) „Život..
Prije nešto manje od mjesec dana odlukom Kriznog stožera nadležnog za suzbijanje pandemije zatvorene su sve knjižare i knjižnice diljem Hrvatske. Do tog dana, svakodnevno..
Na početku knjige “Fragmenti ljubavnog diskursa”, francuski teoretičar književnosti i filozof Roland Barthes objašnjava svoje iskliznuće u područje afirmativnog pisanja o ljubavi činjenicom kako je..
Krajem 2019. godine udruga Kultura vrijednosti iz Siska izdala je knjigu akademske slikarice Jelene Trpković iz Beograda u kojoj slikarica predočava izbor iz svoje intimne..
Duboko svjesni stvarnosti nastale ratnim razaranjima i vlastitog psihičkog i fizičkog stradanja, Ivo Andrić i Miloš Crnjanski u svojim su pripovijetkama izgradili obrise jedne nove..
Sinan Gudžević
“Ima u našim krajevima uvjerenje da se od knjige može umrijeti. To sam više puta čuo i u djetinjstvu i kasnije, a moj rahmetli otac Aljo, kad god bi se spomenuo jedinstveno daroviti i prerano umrli Miodrag Pavićević, iz susjednog sela Gornje Radaljice, znao je reći: “Umrije, vala, od knjige!” Nije bila rijetkost čuti kako mnoštvo knjiga ili pak neke knjige mogu upropastiti čovjeka tako da ga odvuku u bolest, da “uzme brda”, pa i da umre. Za to da takvo uvjerenje nije iz ništa, i da nije rašireno samo u starovlaškoj planinskoj ili zetsko-sjeničkoj govornoj zajednici, meni se čini da sam jednu potvrdu našao i u Rimu.”
Slavenka Drakulić: Kako smo preživjeli komunizam i čak se smijali
“U kuhinjama, dok juhe kuhaju, razgovaraju o muškarcima. Tužni razgovori, stari poput mirisa juhe, topli poput ognjišta i osjećaja prisnosti koje dijelimo. Čini se da je na cijelom svijetu sve isto, ali ovdje postoji razlika, jer svaki takav razgovor završava političkim sistemom koji oblikuje naše živote. Ponekad mi se taj sistem čini poput Minotaura, čudovišta, kojem prinosimo žrtve da bismo ostali živi. Kao da je politički sistem sila jača od života, mitološka i stvarna istovremeno – sila koja nas kontrolira, razdvaja i proždire. To je ono što nas ujedinjuje u ovim kuhinjama, pored muškaraca, iznad njih, taj osjećaj bespomoćnosti.”
Dubravka Ugrešić: Lisica
“Možda su gradovi kroz koje sam godinama prolazila, umjesto još donedavnog ubrzanja, usporili moj korak i stali izazivati u meni nejasnu, ničim opravdanu anksioznost. Možda je ‘zrcalni’ karakter gradskih prostora izbio dah iz mojih pluća: u gradovima sam se, naime, ogledala kao u ogledalu; na njima sam očitavala svoje stanje kao na strujnom brojilu; u njima sam uspoređivala svoju unutrašnju mapu s mapom grada; mjereći puls grada, mjerila sam svoj puls; mape podzemnih željeznica uspoređivala sam s vlastitim krvotokom. Drugi su imali psihoterapeute, ja sam imala gradove.”
Semezdin Mehmedinović: Me’med, crvena bandana i pahuljica
“Već trideset i pet godina ponavljam taj pokret: uvučem prste u njenu kosu. Ona se malo tome opire, jer ima mačju prirodu, a ja opet volim kad me se dodiruje, jer valjda imam pseću prirodu. Ona već trideset pet godina zaspi tako što u šaci steže pramen moje kose. Zato ja sve ove godine puštam dugu kosu, da se ona za nju drži dok spava.”
Miljenko Jergović: Kartončić
“Onaj kartončić, koji je postojao u svakom starom kuhinjskom kredencu, pričvršćen puntinama, zalijepljen selotejpom, koji je služio tome da se vrata na kredencu sama ne otvaraju, ona kocka šećera između ženskog palca, kažiprsta i srednjaka, uronjena u fildžan, ali tako da se smeđa tek uspinje uz bijelu, i vrijeme kojim se Kieślowski bavi u svom filmu, potrebno da smeđa sasvim proguta bijelu i da se kocka šećera saspe u kavi, šutnja koja prati ovaj proces, kao i sve riječi izgovorene tokom njega, škripanje parketa pod koracima njegovih stopala u čarapama, glas koji mu govori da navuče te vražje papuče, drvena gljiva u njezinoj lijevoj ruci, naočale na pola nosa, duboki uzdah pred krpljenje čarape koja se prošupljila jer je on u njoj hodao bos po parketu, a onda opet onaj kartončić, pričvršćen dvjema puntinama, koji služi tome da se vrata na kredencu sama ne otvaraju, jer on iz kredenca vadi lončić za vodu, kojim će zaliti cvijeće na prozorima, i tako je odobrovoljiti, život je rastajanje sa svim tim.”
Mjesto za sve zaljubljene u južnoslavensku književnost i kulturni prostor Balkana!
Begin typing your search above and press return to search. Press Esc to cancel.
