Nevidljivi ljudi od knjiga

Eseji Đorđa Matića pripadaju onoj vrsti teksta koje biram čitati bez obzira na temu kojom se bave. Đorđe je naime pjesnik i autor niza impresivnih esejističkih izdanja o južnoslavenskoj kulturi, ispisanih asocijativno isprepletenim, intimno toniranim i značenjski nabijenim rečenicama. Između veznika i interpunkcijskih znakova tih rečenica nalazi se još cijeli spektar misli i emocija za oslikavanje južnoslavenskog kulturnog prostora, u koji Đorđe Matić, iz pozicije mislioca u egzilu, smješta sve svoje čežnje za prostorom koji fizički sve više nestaje, istovremeno, bivajući bolno prisutan u mislima i djelovanjima onih koji taj prostor osjećaju kao svoj.

Osjetila sam tu intelektualno nabijenu emotivnost čitajući “Tajne veze”, u kojima Đorđe piše o (post)jugoslavenskom kulturnom prostoru, primarno iz vizure muzike. No, još veći nivo prepoznavanja osjetila sam čitajući njegove “Oglede o srpskoj kulturi: Historija i savremenici”, u kojima autor stilski ujednačeno ispisuje biografske eseje o znamenitim (muškim) pojedincima i događajima koji su kreirali ili danas prevladavaju u dominantno srpskom nacionalnom i kulturnom kanonu. Budući da je knjiga napisana iz specifične intelektualne preokupacije rođenog Zagrepčanina s nizozemskom adresom, a u izdanju manjinskog izdavača iz Hrvatske, logičnim slijedom dalo bi se zaključiti da progovarajući o „srpskom“, autor istovremeno obraća i onom „hrvatskom“.

Dotle da ni ona, kao ni čitava kultura, tragično po sebe više ne vidi nešto drugo, ključno: da je odstranjujući „tuđe“, zarezala i u vlastito tijelo, odrekavši se takvim zahvatom svojeg rođenog pamćenja.

Đorđe Matić uzima nacionalne (srpske) mitove i njihove glavne kulturne predstavnike, ne da bi ih s aspekta suvremenih ideoloških pozicija veličao ili pak negirao, već da bi ih samo sebi svojstvenom analitičkom pozicijom i tumačenjem iz vizura „druge“ i „drugačije“ kulture, paradoksalno učinio još i većim.

I saznanje da kad ‘rušimo’ mit – ili makar mitotvoritelje! – a na to mjesto ponovo postavljamo čovjeka, nećemo izgubiti najvrednije, nego ćemo naprotiv dobiti nešto drugo i više, bogatije, što će nam dalekosežno više vrijediti. Spomenike pak nećemo rušiti – toga je bilo dosta, dovijeka – ali vrijeme je da se onaj koga spomenik predstavlja ponovo oljudi. Samo takav će nam valjati.

Pišući primjerice o Branku Radičeviću, pjesniku rođenom u mom rodnom gradu Slavonskom Brodu, čije ime do devedesetih nose i moja osnovna škola i ulica u kojoj sam odrasla, a čije ime kasnije nestaje iz tog istog grada da se nikad više ne vrati, moguće je naslutiti spisateljski postupak Đorđa Matića koji pišući o Njegošu, Dositelju Obradoviću i ostalim osobama ili događajima važnim za južnoslavensku kulturu, računa na pamćenja svojih čitatelja koji ova imena nisu pronalazila u čitankama ili knjigama, nego u osobnim sjećanjima, uspomenama iz djetinjstva i/ili obiteljskim predajama.

Preko njih, kao gledajući iz pozadine, i svi drugi, raniji, moji očevi i oci, na čijim ramenima pokušavam da se osovim danas i koje nosim u popudbini kao jedino pravo, istinsko kulturno nasljeđe, srž bez koje se ne može, koju čuvam u sebi kao snagu i kao muku jednako. Kao težinu porijekla i kao blaženje tog istog nasljedstva bez kojega ne bi bilo ničega, ni mene samog.

3

mins
read

Begin typing your search above and press return to search. Press Esc to cancel.