644 kilometra do Dubrovnika

Krajem 2019. godine udruga Kultura vrijednosti iz Siska izdala je knjigu akademske slikarice Jelene Trpković iz Beograda u kojoj slikarica predočava izbor iz svoje intimne korespondencije nastale tijekom ljetnog boravka u likovnoj koloniji Željezare Sisak davne 1980. godine. U sadržajem bogatoj, a obimom skromnoj knjizi “Sisak – Dubrovnik: pisma ljeta 1980.” sabrani su dijelovi iz pisama koje slikarica Jelena Trpković šalje u Dubrovnik svom suprugu, dubrovačkom književniku Milanu Milišiću kako bi mu približila vlastitu svakodnevicu likovne kolonije i život u gradu Sisku.

Nastavak je ovo neumornog zalaganja Đure Tadića na promoviranju kulture sjećanja na Željezaru Sisak, koji je nakon monografije “Željezara Sisak – tvornica čelika i života” objavljene 2018. godine, uredio ovaj duboko osobni osvrt beogradske slikarice na rad čuvene tvornice iz Siska.

Željezara Sisak zapošljavala je svojedobno preko 14.000 radnika i radnica, a ono što ju je činilo različitom od drugih sličnih velikih tvornica u tadašnjoj SR Hrvatskoj bila je svijest o važnosti umjetnosti i kulture u svakodnevnom životu radnika i aktivno promišljanje kulturnog identiteta grada u kojem tvornica posluje. Željezara Sisak uspostavila je književnu nagradu koju su primili klasici južnoslavenskih književnosti, poput Miroslava Krleže, Mirka Kovača, Danila Kiša, i brojni drugi. Pokrenuta je 1970. godine i kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak u sklopu koje su brojni umjetnici u radionicama Željezare stvarali svoja djela. Dijeleći radni prostor i materijal s radnicima, istovremeno uz umjetnički i radnički proces nastajao je zajednički kolektiv u kojem su, kako je slikarica Jelena Trpković na promociji knjige “Sisak – Dubrovnik: pisma ljeta 1980.” istaknula, umjetnici i radnici dijelili uzajamnu solidarnost i prepoznavanje, „šljakerski“ identitet: „Svi ljudi koji rade oko peći, zaljubljeni su u svoj posao, to se oseća i zato su lepi.“

Naime, u koloniji likovnih umjetnika 1980. godine boravila je i Jelena Trpković. U pauzama od kreativnog rada, bilježi svoju tvorničku svakodnevicu u pismima koje šalje suprugu, književniku Milanu Milišiću u Dubrovnik. Ova pisma Jelena (ponovno) donosi u Sisak 2018. godine kada na poziv voditeljice projekta obnove skulptura likovne kolonije Željezare Sisak, Sagite Mirjam Sunare sa Sveučilišta u Splitu, dolazi ispričati svoja sjećanja na rad u umjetničkoj koloniji. Upravo ta pisma čine polovicu sadržaja knjige “Sisak – Dubrovnik: pisma ljeta 1980.”, dok su u drugoj polovici sažeta Jelenina sjećanja na odrastanje u Beogradu i život u Dubrovniku te zajednički život s Milišićem i tragičnu smrt dubrovačkog književnika. Nastala kao predah od umjetničkog stvaralaštva i intenzivnog suživota s ostalim umjetnicima i radnicima u tvornici, Jelena ispisuje stranice svojih impresija o Sisku i ljudima koji u tom gradu žive, rade i stvaraju: …mnogo sam više očekivala od grada, a manje od ljudi. Suprotno je. Grad je bez fizionomije, ljudi su duhoviti i ljubazni.“

Dijelovi pisama Milana Milišića pisanih Jeleni iz Dubrovnika u Sisak predstavljaju jedan već poznati autorski glas koji niti u intimnom diskursu privatne prepiske ne napušta svoju prepoznatljivu poetiku. Jedne večeri Milan piše iz Dubrovnika koji je zbog nestanka struje zavijen u potpuni mrak, uz svijeću i zvjezdano nebo: „Svijeća osvjetljava Cranahovog Sv. Kristifora, vrh penkale i tanke plave crte zadaćnice po kojima klize moja slova tebi.“ Milanov rukopis sveden je na svega nekoliko rečenica, no paradoksalno, njegova odsutnost u tekstu snažno je prisutna i obavija svaku rečenicu i misao izrečenu u ovoj knjizi. Veliku većinu knjige ipak čine Jelenina pisma napisana u ljeto 1980. godine. Zaokupljena umjetničkim radom i životnim ritmom koji diktira likovna kolonija, autorica paralelno ispisuje vlastito iskustvo grada i tvornice u kojoj boravi, ni ne sluteći da uz umjetničko djelo kreira poetske zapise i afirmira vlastiti pripovjedni jezik i autorski glas.

Rastrzana čežnjom za voljenim muškarcem i u želji da  mu što vjernije prenese svoje impresije o gradu i ljudima koje susreće, Jelena riječima oblikuje niz upečatljivih portreta slučajnih prolaznika i kolega umjetnika s kojima provodi dane u Sisku. U ogrubjelim radničkim fizionomijama i teškoj tvorničkoj svakodnevici autorica pronalazi nesvakidašnju ljepotu, a na željezničkoj stanici biva oduševljena „Automatom za mirise“ koji po želji prolaznika ispušta mirisne note đurđice, ljubičice i jorgovana. Posjet disko klubu u obližnjoj Petrinji postaje pak prilika za slikaricu da u formi slobodnog stiha opjeva atmosferu ljetne noći na periferiji: „Disko-kafančina, ima i roštilja. / Nasipi sa svih strana, osim rečne. Nebo lepo, vedro, noć puna svitaca. / Disk-džokej kao kondukter u gradskom autobusu. / Vojska. Svi piju pivo. Ozvučenje loše, ali nikome ne smeta.“

Čitajući ova pisma s vremenskom distancom, u doba uništenih tvornica kada riječ ‘radnik’ biva prognana na margine jezične i društvene poželjnosti te zamijenjena pojmovima ‘zaposlenik’ odnosno ‘djelatnik’, opisi radničke solidarnosti i teškog rada u surovim uvjetima Željezare predstavljaju snažnu metaforu i dragocjen pomak od uobičajenog diskursa koji se kreće u rasponu od izrazito negativnih konotacija vezanih uz radnički stalež i samoupravni socijalizam do suvremenih eufemizama za nestabilne i nesigurne oblike rada u kapitalizmu: „Tada je krenulo železo. To je fantastično. Kao sunce da curi. Ljudi u odelima od azbesta sa crvenim prozorčićima, usmeravali su tu usijanu magmu kroz male šančeve do mesta gde ona počinje da curi u vagonet. Onda mi je mladi inžinjer koji me je vodio dole, ispod peći, ispričao da je jedan radnik skočio u vagonet pun usijanog železa. Kaže, od njega je ostao samo otisak, prazan negativ, nestao je.“

Radnici koji su tog davnog ljeta „pustili brade i prestali sa svojim poslovima. I dan danas imaju brade, neće da rade. Hoćemo u umetnike, kažu“, desetljeće nakon oblače vojne uniforme i masovno napuštaju tvornice. Umjetnica ne posustaje, usprkos ratu koji je te 1991. sad već nadomak Dubrovnika, i dalje slika i uživa „U moru i nebu koji mi ulaze kroz prozore ateljea, u vrtu sa divljim narančama.“ Jelena priziva sjećanja iz najranijeg djetinjstva koja u Dubrovniku 1991. godine djeluju doslovce proročanski, najavljujući njezinu traumu koja će uskoro uslijediti tijekom bombardiranja Grada.

Otac je iz Nemačke donio mehaničku ptičicu. Navije se ključem, klima glavom kao da kljuca i skakuće u krug. Moja sestra Vesna ima šest, ja pet godina. Ispred zgrade na Novom Beogradu u kojoj je živela naša četveročlana porodica, navijamo ptičicu, ona skakuće. Iznenada prilaze dva starija dečaka, uzimaju pticu i beže. Otkrivam osećaj bespomoćnosti, nemoći, nepravde. I ne nevažnu činjenicu da su to uradili dečaci.

Knjiga “Sisak – Dubrovnik: pisma ljeta 1980.” Jelene Trpković, usprkos nedovoljno ambicioznom uredničkom konceptu, nadilazi svoj prvotno zamišljeni okvir intimne korespondencije dvoje fizički udaljenih ljubavnika. Ispisana rukom slikarice, ova knjiga predstavlja upečatljiv intimni i poetski diskurs o Željezari, Sisku i stanovnicima koji u tom gradu i od te Željezare žive i umiru. Čitatelju kojemu je poznata kasnija osobna tragedija slikarice i njezina supruga, onodobne bezbrižne ljetne razglednice iz Siska svjedoče o krhkosti ljudske sudbine, no istovremeno i nevjerojatnom inatu, ljubavi i životnoj hrabrosti autorice jer „Neko je od nas morao da ostane tu, u nemilom pesku. / I u toj raspodeli da mu pripadnu uspomene. (Milan Milišić)“.

Foto: Privatni album slikarice Jelene Trpković

Tekst je izvorno objavljen u Časopisu Dubrovnik u izdanju Ogranka Matice Hrvatske u Dubrovniku (4/2019).

6

mins
read

Begin typing your search above and press return to search. Press Esc to cancel.