“Ima u našim krajevima uvjerenje da se od knjige može umrijeti. To sam više puta čuo i u djetinjstvu i kasnije, a moj rahmetli otac Aljo, kad god bi se spomenuo jedinstveno daroviti i prerano umrli Miodrag Pavićević, iz susjednog sela Gornje Radaljice, znao je reći: “Umrije, vala, od knjige!” Nije bila rijetkost čuti kako mnoštvo knjiga ili pak neke knjige mogu upropastiti čovjeka tako da ga odvuku u bolest, da “uzme brda”, pa i da umre. Za to da takvo uvjerenje nije iz ništa, i da nije rašireno samo u starovlaškoj planinskoj ili zetsko-sjeničkoj govornoj zajednici, meni se čini da sam jednu potvrdu našao i u Rimu.”
“Možda su gradovi kroz koje sam godinama prolazila, umjesto još donedavnog ubrzanja, usporili moj korak i stali izazivati u meni nejasnu, ničim opravdanu anksioznost. Možda je ‘zrcalni’ karakter gradskih prostora izbio dah iz mojih pluća: u gradovima sam se, naime, ogledala kao u ogledalu; na njima sam očitavala svoje stanje kao na strujnom brojilu; u njima sam uspoređivala svoju unutrašnju mapu s mapom grada; mjereći puls grada, mjerila sam svoj puls; mape podzemnih željeznica uspoređivala sam s vlastitim krvotokom. Drugi su imali psihoterapeute, ja sam imala gradove.”
Mladen Katanić: Sunflower reader (personal work)
“Već trideset i pet godina ponavljam taj pokret: uvučem prste u njenu kosu. Ona se malo tome opire, jer ima mačju prirodu, a ja opet volim kad me se dodiruje, jer valjda imam pseću prirodu. Ona već trideset pet godina zaspi tako što u šaci steže pramen moje kose. Zato ja sve ove godine puštam dugu kosu, da se ona za nju drži dok spava.”