Koncept muškosti u južnoslavenskoj književnosti

Ivo Andrić i Miloš Crnjanski u svojim djelima propituju tradicionalno definirani koncept muškosti. Zbirka avangardne proze Priče o muškom (1920.) Miloša Crnjanskog objavljena je iste godine kad i pripovijetka Put Alije Đerzeleza Ive Andrića. Osim godine izdanja, zajednička im je i tematska preokupacija. Duboko svjesni stvarnosti nastale ratnim i vlastitim stradanjima, u svojim su pripovijetkama izgradili obrise jedne nove muškosti.

Pojam muškosti počinje se obrađivati u okviru rodnih i socioloških teorija kako bi se naglasilo da nisu samo žene bile zapostavljene u znanstvenim proučavanjima. Muškost je dugo vremena smatrana normom i kao takva nije bila propitivana i dodatno proučavana. Antropolog David D. Gilmore definira muškost kao „odobreni način da se bude odrasli muškarac u bilo kojem danom društvu“. On nabraja tri tipična svojstva maskulinosti koja se zajednička većini društava. Muškarac je oploditelj, opskrbljivač i zaštitnik. Gilmore stavlja naglasak na kulturnu koncepciju muškosti, to jest na društveno definirani koncept muškosti. Tako u svakoj društvenoj zajednici postoji niz pravila i očekivanja kako se odrasli muškarac treba ponašati. Svaka kultura pro(iz)vodi ideologiju muškosti koju muškarac treba prihvatiti i pounutriti. Svojstva maskulinosti koja Gilmore nabraja vrijede i za tradicionalno južnoslavensko područje.

Muškost kao karikatura – Put avangardnog Alije Đerzeleza

Pripovijetka Put Alije Đerzeleza najavljuje Andrićevu avangardnu fazu stvaralaštva i ujedno je reprezentativni tip avangardne pripovijetke. U njoj je prikazana nesretna sudbina legendarnog pjesničkog junaka Alije Đerzeleza promatrana iz vizure pripovijedača koji tu snažnu figuru mitskog, narodnog junaka želi demitizirati i podvrgnuti procesu karikature i ironizacije. Birajući Aliju Đerzeleza za glavnog (anti)junaka pripovijetke, Andrić računa na sve nataložene slojeve i u kolektivu upisane interpretacije ovoga lika te takvim izborom njegova namjera rušenja mita i veličine „muškoga“ dobiva još snažniju dimenziju. Andrić odlučuje nacionalni mit izvrgnuti smijehu i ironiji, nacionalni mit koji čini ideologiju svijeta kojem i sam pisac pripada.

Pripovijetka se otvara dolazkom junaka Đerzeleza u han gdje se okupilo šaroliko društvo. Svi s divljenjem dočekuju čuvenog junaka jer „on je nosio slavu mnogih megdana i snagu koja je ulijevala strah; svi su bili čuli za njega, ali ga je malo ko vidio, jer je on prohujao svoju mladost između Travnika i Stambola“. No, kad Đerzelez siđe s konja i dotakne tlo odmah biva izvrgnut karikaturi i demistifikaciji zbog svojeg izgleda.

Kad sjaha i pođe prema kapiji vidjelo se da je neobično nizak i zdepast i da hoda sporo i raskoračeno kao ljudi koji nisu navikli da hode pješice. Ruke su mu bile nesrazmjerno duge. Nazva nabusito i nejasno merhaba i uđe u kahvu. Sad kad je sišao s konja, kao s nekog pjedstala, poče da se gubi strah i respekt i kao sa se je izjednačio s ostalima počeše mu prilaziti i započinjati razgovor. On je rado razgovarao, zanoseći malo na arnautsku, jer se mnogo godina vrzo oko Skoplja i Peći. U govoru je bio nevješt, svaki čas mu je nedostajala riječ, kao što to biva kod ljudi od djela, i onda bi širio svoje duge ruke i kružio precrnim očima, kao u kunića, u kojima se nije razlikovala zenica. Za nekoliko dana je posve iščezao čarobni krug oko Đerzeleza; jedan po jedan približavali su mu se ovi bjelosvjetski ljudi s nesvjesnom željom da se s njim izjednače ili da ga podrede sebi.

Đerzelezov izgled i ponašanje nimalo ne odgovaraju predodžbi o mitskom junaku čija su djela predmet opjevavanja i junačkih priča. Silazak s konja briše razliku između njega i živopisno opisanog puka u hanu, a mitsku veličinu poništava fizička nedopadljivost. Čuvena junačka djela postaju upitna u dodiru s ljudima koji u njemu više ne mogu i ne žele vidjeti lažnu mitsku figuru. Alija Đerzelez ne može niti vlastitim izgledom niti inteligencijom biti subjekt narodne junačke pjesme.

Najradikalnije ismijavanje mitskog muškarca vidljivo je u Đerzelezovu odnosu sa ženama. On nije u stanju ostvariti bilo kakav kontakt sa suprotnim spolom, a o seksualnom odnosu može samo maštati. Da bi se dokazao pred željenom ženom, Đerzelez pristaje biti predmet kolektivnog ismijavanja u sceni natjecanja, da bi se to natjecanje završilo u pomalo mračnom i tragičnom tonu. „Leti Đerzelez kao krilat, a Fočak se nakon dva-tri koraka zaustavio i tapće nogama na mjestu, kao kad varamo djecu da trčimo tobože za njima. Đerzelez trči ko da zemlju ne dira, Fočak tapše rukama, a gledaoci se savijaju od smijeha“. Priča Đerzelez u hanu svojevrsni je uvod u tragikomičnost Alije Đerzeleza. Njegov glavni cilj nije više ratovanje i junaštvo već očajna želja da dobije ženu koju želi. Kad to ne uspijeva jedina reakcija je bijes i bijeg iz situacije u kojoj se nalazi.

Druga priča Đerzelez na putu više nema komičan ton. Prevladavaju tamna ozračja i sumorno raspoloženje glavnog lika. Iako ismijan i razočaran ljubavnim neuspjehom Đerzelez nastavlja s neuspješnim pokušajima ljubavnog osvojanja. Dok se u hanu zaljubljuje u otmjenu Venecijanku, na putu susreće Ciganku Zemku. Međutim, niti s njom Đerzelez nema fizički kontakt, ona je samo predmet njegove žudnje, a mitski junak iz karikature zadobiva skoro groteskni oblik.

Otima se, diže, širi ruke i polazi put Zemke koja stoji među cigankama kraj ljuljačke i glođe crvene arnautske šećerleme. Raspaso se pa mu spadaju i boraju se čakšire, ionako kratke noge mu izgledaju još kraće i još deblje; otpaso mu se pojas od ibrišima višnjeve boje pa se vuče za njim, poliven rakijom i umrljan pepelom. Jedva se drži na nogama, krivuda i smjera čas lijevo, čas desno. Ciganke vrište od smijeha, i cigani se ubezobrazili.

Nizom suptilnih postupaka čitatelja se neprestano podsjeća da je riječ o epskom junaku, kao u sceni gdje žene pjevaju narodnu pjesmu o Đerzelezu. Ovim naglašavanjem epskog još se više potencira ironizacija i demistifikacija epskog junaka jer čitatelj neprestano raspolaže podacima u tekstu koji mu signaliziraju o kakvom je kulturnom i društvenom znaku riječ. Izborom ženskih likova pisac slikovito prikazuje sve dublji neuspjeh Alije Đerzeleza. Dok je možda još i razumljivo što ne može osvojiti otmjenu i nedodirljivu Venecijanku, što se to događa da mitski junak ne uspijeva osvojiti Zemku?

Đerzelez u Sarajevu tumači preobrazbu legendarnog junaka u neuspjelog muškarca. „Nesrećan, slavan i smiješan, tako je obišao Đerzelez po carevine“. Pripovijedač kratko izvještava da glavni lik i dalje doživljava ljubavne neuspjehe. U Sarajevu se Đerzelez ponovno zaljubljuje u djevojku Katinku. I dok Đerzelez ne uspijeva ostvariti ljubavni odnos zbog svoje fizičke neprivlačnosti, ova je djevojka osuđena na samoću zbog svoje ljepote.

Konačno u krilu prostitutke Jekaterine pronalazi smirenje, ali ne i sreću: „zašto je put do žene tako vijugav i tajan, i zašto on sa svojom slavom i snagom ne može da ga pređe, a prelaze ga svi gori od njega? Svi, samo on, u silnoj i smiješnoj strasti, cio svoj vijek pruža ruke kao u snu. Šta žene traže?“ Ova pitanja ujedno su i jedine smislene rečenice koje Đerzelez uspijeva izgovoriti. Inače samo uspijeva promucati riječi koje izgovara u bunilu ili bijesu. Kad je pronašao smirenje, konačno pokušava sagledati svoj položaj i iako ga ne razumije, ostavljena je otvorena mogućnost da i mitski junak prihvati činjenicu kako je i on samo običan muškarac koji se ne uspijeva nositi s veličinom kojom ga je opteretila narodne predaja. Andrićev Alija Đerzeleza na svojoj mučnoj odiseji ne uspijeva dokazati svoju muškost.

Priče o drugačijem muškom

Miloš Crnjanski cijeli svoj opus posvetio je istraživanju društveno odbačene muškosti, ali i one ideološki poželjne koja se ne uspijeva do kraja ostvariti i time biva tragična za pojedinca. U Pričama o muškom ispisan je niz primjera muškosti, od mitske pa sve do one uništene muškosti koja se koprca u strahotama ratne zbilje.

Adam i Eva / Raj

U Adamu i Evi prikazan je jedan karakteristični segment života novonastalog svijeta nakon rata. U njemu su teško breme prvih ljudi preuzeli glumica i oficir. Slobodna glumica i razočarani oficir idealan su primjer para koji odudara od prosječnih osoba sputanih zakonima i društvenim normama. No, oni su duboko nezadovoljni sobom i svijetom koji ih okružuje. Za razliku od biblijskog imenjaka, ovaj Adam osjeća gađenje prema ženi koja nosi njegovo dijete, prema djetetu, prema svijetu za kojeg se u ratu borio. Svijet u kojem novi Adam živi i vlada i dalje je Raj, ali Raj je kod Crnjanskog naziv provincijskog bordela i slika poratnog stanja društva. Raj je sve ružniji, a Adam i Eva pronalaze sve više nezadovoljstva u njegovom nemoralu i prljavštini.

„Dušom mu prođe komedija celog sveta, i on za ništa što minu ne oseti prijateljstva, ničega se nije sećao rado, ni ljudi, ni sebe samog, …pa zar sad dete?“

Ubice (groteska)

U groteski prevladava sumorna atmosfera. U bolničkoj sobi za osobe s invaliditetom zajedničkom sudbinom fizičke i psihičke nemoći vezani su muškarci različitih nacionalnosti i jezika koji u životu ne žele ništa jer su izgubili sve. Izgubili su svoja tijela i svoj ponos, svoju muškost i svoju ljudskost. Oni su svedeni na groteskne figure. Zureći u njih čitatelj osjeća svu strahotu ratnog stradanja, s jedinom mišlju da prestane tražiti i vjerovati u bajke ideologija koje su dovele muškarce u priči (ali i u stvarnom životu) do obličja  grotesknih figura.

„…obasja mornarevu glavu sa strašnom bradom. Izgubio je kod eksplozije mine bradu, a lekari mu dometoše kost i da bi kako-tako zakrpali jaz, svukoše parče kože s glave, s crnom dugom kosom.“

Sveta Vojvodina

Pripovijetka nacionalno potenciranog naslova jednostvane je fabule i kompozicije u čijem je središtu činovnik Pantelija Popić. Pripovijetka počinje i završava gotovo jednakim rečenicama, a ovakav kružni tok naglašava bezizlazno i repetativno stanje u kojem se nalazi Pantelija suočen sa ženama u svom životu. Iako je Pantelija Popić primjer patrijarhalnog muškarca koji svojoj ženi ostavlja jedan grumen šećera za kavu, a sebi stavlja pet u šalicu, u njemu nema snage da promijeni nesretan brak bez ljubavi i strasti. U motivu kave i šećera Crnjanski izvanredno oslikava patrijarhalno stanje braka i društvenog prisiljavanja žene da slijedi pravila svoga muža. Izbacivši suprugu i primivši ljubavnicu stanje ostaje isto, ništa se ne mijenja, a Pantelija i dalje ženu osjeća kroz zidove.

Koncept muškosti u Svetoj Vojvodini propitan je u komentarima Pantelijine supruge. Opravdavajući postupke supruga, ona ponavlja jezičnu strukturu “muško je” kao opravdanje i komentar tradicionalnog patrijarhalnog poretka.

Pa neka, muško je“.

Ona se gadila svega što su voleli muški“.

Usta joj se nakriviše pri pomisli da je on može oterati i tiho prošaputa: ‘Muško je’“. 

Legenda              

Legenda vraća čitatelja u povijesno doba engleskih kraljeva da bi tematizirala problem nerealizirane erotske strasti. Kraljica je navikla da dobije svakog koga poželi, a problem nastaje kada poželi mladog fratra koji ne želi biti njezin ljubavnik. No problemetika morala, hijerarhije i moći obrađena u ovoj legendi dobiva novu dimenziju kad fratar, progonjen zbog odbijanja kraljice, stupa u seksualne odnose s uličnom prostitutkom kojoj se tijelo raspada. I ovdje bi se moglo postaviti pitanje Alije Đerzeleza, a kad bi ga kraljica izgovorila, glasilo bi: zašto je put do muškarca tako vijugav i tajan, i zašto ona sa svojom slavom i snagom ne može da ga pređe, a prelaze ga svi gori od nje?

„Čuj me, kraljice mora, mačeva i pobeda! Ne znaš li ti da je Isusovo telo smradno od kose Marije Magdalene? Da sam žena, ja bih se bacio psima, da me raznesu na komade. Jer sve, što je svoje žile zarilo u žensko telo, razgranalo se u krune stida i srama. Ja sam muško i to je moj ponos.“ 

Muškarac više ne pronalazi zadovoljstvo u posjedovanju ženskog tijela, njemu se to tijelo gadi i on bježi od njega. U propitivanju tradicionalne patrijarhalne muškosti, Crnjanski ide tako daleko da muškarcu daje jednu sasvim novu ulogu: „Ja te ne rodih zvezdama, ni mačevima, ni narodima, ni slavi, ni pobedama. Rodila sam te da budeš ženi na slast i veselje…“. Muškarac više nije zaštitnik i inicijator seksualnih odnosa, njegova nova životna uloga je zadovoljavanje ženskih potreba. Muško tijelo više nije stvoreno da bude tijelo znanstvenika, vojnika ili vođe, ono je tu da zadovolji žensku žudnju. Zbog toga fratar odlučuje iz protesta uzeti raspadnuto tijelo prostitutke koje tu slast i veselje nikad više neće iskusiti.


Svaka od opisanih muškosti pokazala je odstupanje od društveno definirane norme. Niti jednom muškarcu u Pričama o muškom više nije stalo da bude zaštitnik i skrbnik ženi s kojom stupa u odnose. Ti su odnosi obilježeni muškarčevom nemoći pa čak i gađenjem prema ženi i bliskom kontaktu, a strah od potomstva stalno je prisutna. 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

11

mins
read

Begin typing your search above and press return to search. Press Esc to cancel.