Ispisivanje traume

Dva književna primjera umjetničkog prikazivanja traume pokazuju da tekstovi o traumi nisu obilježje samo ratnih romana, svjedočanstava, memoara ili sudskih spisa. Traumu je moguće izraziti i na umjetnički način, izazivajući kod čitatelja snažan estetski doživljaj.

Književnost dvadesetog stoljeća, osobito književnost koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata, u suvremenim interpretacijama se često tumači kao dokument i svjedočanstvo ljudskog stradanja i proživljene traume. Zbog učestalosti ratova, cijelo stoljeće interpretira se kao doba traume, a pisanjem književnih tekstova autori zapravo ispisuju traumu. U središtu su književnog interesa brojna svjedočenja preživjelih žrtava, no zbog neiskazivosti traume mogućnost interpretacije takvih narativnih iskaza postaje izazovna. Naime, osobe koje smognu snage izraziti vlastito traumatično iskustvo ne uspijevaju pronaći odgovarajuće riječi koje bi opisale traumatični događaj. Žrtva se pripovijedanjem obvezuje na istinu, bilo da je riječ o dokumentarnom ili fikcionalnom tekstu, ona također svjedoči i u isto vrijeme pokušava preusmjeriti svoju patnju na nekog drugoga, u ovom slučaju na samo priču koju pripovijedanjem konstruira. No djela koja prikazuju traumu nisu rezervirana samo na ratnu tematiku. Što kad traumu doživljavaju fiktivni likovi, koji nemaju iskustvo proživljenog rata. Je li i takva trauma neiskaziva?

Roman-pasija

Crveni petao leti prema nebu Miodraga Bulatovića otvara novo poglavlje u crnogorskoj književnosti. Začuđujućom simultanom kompozicijom, stilom i pričom propituje i istovremeno negira tradiciju crnogorske “njegoševske” književnosti. Kompozicija romana slijedi izgled srednjovjekovnog kazališnog prostora s nizom simultanih pozornica na kojima gledatelj (čitatelj) promatra radnju. Roman oponaša srednjovjekovni primjer komponirajući radnju u tri (ili čak četiri) odvojena prostora povezana simultanošću zbivanja i traumama likova. Tako prostor (“scenu”) radnje određuju gibanja cvjetova maslačka koje luda Mara, pokušavajući zaboraviti svoju bol, otpuhuje: „Prvi plod pade kraj puta i ukrsti svoju senku sa senkom divlje kruške: tu će uskoro neko doći da ispruži svoje umorne noge. (…) Drugi plod, nalik na galeba, spusti se nasred muslimanskog groblja…: tu će neki ljudi izgubiti ono što nikad više neće moći da nađu i povrate. (…) Treći i do sada najveći plod, u kosom letu zabode se u trnje pokraj bleštavo bele kućice, pokraj vesele gomile: i tu će dugorepi đavo brzo doći po svoje“.

Prvo poglavlje funkcionira kao dramski prolog. Već u prvoj rečenici romana, čitatelj je suočen s tijelom glavne junakinje koja svjesnim gubljenjem razuma pokušava izbrisati traumu višestrukih silovanja i mučenja od strane svojih sumještana. Marina trauma naglašena je lirskim pripovijedanjem i idiličnim opisima krajolika.

Bosa, polunaga, sva izgrebana i čupava, luda Mara ležala je na livadi. Izvaljena nauznak, s crnim kovrdžama na travi i cveću, gledala je večito plačnim očima u provaliju neba: činilo joj se da mu kraja nema, kao što ga nije bilo ni čvrstoj zemlji pod njenim plećima. (…)
Oblak je bio nežan i nije se mogao mnogo rastegnuti: pucali su mu šavovi i on se raspadao kao što se raščinja svaka koža kad se tegli na sve strane.
Prelazila je rukama preko mladih i još jedrih grudi, stiskala ih, gnječila ih vlažnim dlanovima, uverena da će joj se bolovi u utrobi stišati. Ruke su klizile niz telo, prštile ga, mučile ga kao tuđe da je. Ali bolovi nisu prestajali, i ona je drhtala i ćutala. (…) Krti i okoštali nokti grebali su kožu, ulazili u nju, sekli je: jači i oštriji bio je bol u mesu oko pupka.

Iako se neprestano suočava sa svojim mučiteljima, Mara im svaki put prašta i uzvraća ljubavlju. U ovoj romansiranoj srednjovjekovnoj muci, ona simbolizira Krista koji na mučenja odgovara ljubavlju i praštanjem. No za razliku od srednjovjekovnih prikazanja, Bulatović propituje učinke takvog praštanja i milosrđa.

Književno ispisivanje traume djeluje snažno na čitatelja jer se poetično pripovijedanje suprotstavlja okrutnom i detaljnom prikazu čina silovanja. Tako se na poetičnu rečenicu opisa krajolika: „...i sunce koje je i dalje puštalo od sebe beskrajno duge konce i užarene niti…“, nadovezuju rečenice: „Oči će ti ispasti od bolova i muka. Pamet ćeš izgubiti od njihovog mutnog zla.“

Uz Maru, i Muharem je neprestano izložen traumi i zlostavljanju. Muharem i Mara ujedno su jedni od rijetkih likova koji nisu prikazani na groteskan i karnevalski način. Likovi koji ih muče su karikature i nakaze, nesposobne za bilo kakvo djelovanje osim nasilja i opijanja. Ipak, jedino što Muharem i Mara žele jeste postati poput svojih mučitelja. Kod Muharema ta želja postaje opsesija zbog koje podnosi i najteže torture. Mara se s traumom suočava tako da gubi razum, no ludilo ne može izbrisati svjesnost o traumatskim iskustvima. Pritom, Marino ludilo nije izravno prikazano, samo je pridodano uz ime kao kolektivno zadobiveni atribut, dok se pravo ludilo mase koja se iživljava na Mari ili Muharemu neprestano prisutno i višestruko potencirano.

Jedini spas i utjehu Muharemu predstavlja crveni pijetao zbog čega ova životinja postaje predmetom kolektivnog iživljavanja od strane mase. Pijetao je simbol ljudskosti i neuništivosti dobrote. Njegovim ubijanjem, Muharem bi izgubio ove osobine i postao dio pobješnjele skupine. Dok panično pokušava sačuvati pijetla, on zapravo brani sebe. Muharem je zbog traumatičnog iskustava izgubio vlastiti identitet, a pojam vlastite ličnosti projicirao na raskošnog pijetla kao vlastitu idealnu projekciju.

I Mara i Muharem obilježeni su traumom, odbačeni od okoline, a jedino što žele jest postati ponovno dio te iste zajednice i na taj način zaboraviti vlastito traumatsko iskustvo. Muharemova psihička trauma proizlazi iz nasilja koji mu zadaje njegov vlastiti otac. Da se ne bi posumnjalo kako je otac izvanbračnog djeteta, starac Ilija muči sina i potiče masu na zlostavljanje Muharema i pijetla. Muharem ne osjeća mržnju prema svojim zlostavljačima, on ih opravdava ljudskom zaigranošću i činjenicom da su sve to normalni ljudski postupci. Muharemova trauma seže još iz djetinjstva kada mu je starac Ilija, želeći se uvjeriti da je konačno dobio „valjanog“ sina naredio da mu pokaže spolovilo. Muharema to iskustvo, ne znajući da zahtjev dolazi od vlastitog oca, navodi na petogodišnji bijeg iz sela, nakon čega se vraća narušena zdravlja i s crvenim pijetlom u naručju.

Crveni petao leti prema nebu složeno je romaneskno djelo s paletom likova suočenih s vlastitim traumama. Neprestanim grotesknim i karnevalskim postupcima, Bulatović je pokušao ublažiti snažnu koncentraciju traume, nasilja, zla i agresije u romanu, no taj postupak nije naškodio postupku kazivanja traumatičnog iskustva. Prisutnost traume pojačana je činjenicom njezine opetovanosti i neprekidnog ponavljanja zla koje samo završetak romana uspijeva prekinuti. Poput suvremene srednjovjekovne drame, čitatelj dobiva snažnu moralnu poruku.

Trauma skrivena u tekstu

U prozi Božji ljudi Borisav Stanković uvodi likove prosjaka, pijanaca i općenito ljudi s dna društvene ljestvice u područje vrhunske književnosti. Za razliku od traume koja je prisutna i utkana u tkivo teksta u Bulatovićevom romanu, ovdje se trauma iščitava na marginama teksta, ona je duboko prisutna iako neiskaziva. Razlog neiskazivosti traume u Božjim ljudima može se tražiti u pripovjedaču (pripovjedačima) koji ima obilježja kazivača narodnih, usmenih predaja i priča. Zbog zatvorenosti i shematičnosti koji su u kodu usmenog kazivanja, pripovjedač namjerno izbjegava pričati o traumatičnim iskustvima prosjaka o kojima pripovijeda ili pak nije u stanju jezično oblikovati traumu.

U priči Ljuba i Naza u svega par rečenica naznačeno je kako je Naza zbog traume mogućeg silovanja pobjegla i počela da prosi: „A isprva ona nije prosila, već je služila u varoši, kod nekog gazde. Ali kako je taj gazda hteo da siluje, to preplašena od toga, kao sumanuta, pobegla iz varoši, i više nije htela da služi, već počela da prosi.“ Na isti način, samo nagoviještajući strahoviti događaj obavještava nas o strašnoj Nazinoj smrti: „Umre. Zimi, u selu … i tamo vuci li? psi li? rastrgli je. Ko zna?

U Taji pripovjedač jednako površno i suhoparno pripovijeda traumu Vejke koja se panično boji Turaka: „U to vreme bila prebegla iz Turske jedna prosjakinja, neko ulavo’, mlado devojče. Zvala se Vejka. Od zuluma pomerila pameću. Turci, da bi je ugrabili, sve joj poubijali. I tad se po njoj moglo još da vidi kako bi ona zaista postala lepa, samo da je nije to, taj užas, kao presekao, te se od toga ona kao iskrivila, sasušila … Nikad nije smela sama da ostane, a još manje napolju sama da zanoći. Pričinjalo joj se: kako uvek idu za njom Turci da je grabe, kako ih čuje, vidi … I tad bi, pišteći od straha, gotovo luda, zaklanjajući glavu rukama, trčala, bežala, krila se …“ U jednoj rečenici se doznaje da Vejka umire jer ne može podnijeti samoću nakon što je Taja ostavi.

Za razliku od Nazine traume tijela zbog koje ona postaje prosjakinja, Vejka uz to gubi razum te naposljetku umire jer ne može podnijeti strah od samoće. Obje junakinje nakon traumatičnog iskustva postaju vidljivo fizički starije. One uporno šute o svojoj traumi, odbijajući se suočiti s traumatičnim iskustvom iz prošlosti i svjesno odabiru prosjački život, na taj način uvijek iznova proživljavajući traumu u okruženju groblja i prosjaka koji se tamo kreću.

Muški likovi u Božjim ljudima također su doživjeli niz trauma te se ponekad čini da možda čak i teže podnose traumatično iskustvo od ženskih likova. Neki su toliko traumatizirani da se boje susreta ili bilo kakve komunikacije s ljudima, dok u priči Menko naslovni junak ne može zaboraviti događaj u kojem mu je Begler-beg zapalio kuću i pred njegovim očima silovao ženu te joj odsjekao glavu i bacio mu u krilo. Iako je izgubio razum, ime tog bega mu je neprestano u mislima, neprestano ga podsjećajući na njegovu traumu iz mladosti.

Gotovo svi likovi u Božjim ljudima obilježeni su traumom koja im se u pravilu dogodila u mladosti dok još nisu bili prosjaci. Iako različitih životnih priča i socijalnog položaja prije traumatičnog događaja, nakon traume svatko odlučuje postati prosjak, a uz to često trauma rezultira ludilom. Zbog kratkoće priča, usmene forme pripovijedanja te usredotočenosti na prikazivanje prosjačkog načina života, traumatični doživljaj se u tekstu samo usputno spominje kao razlog srozavanja na dno društvene ljestvice ili ludila. U pravilu se radi o stravičnim događajima, poput silovanja, brutalnih ubojstava najbližih članova obitelji ili istrebljenja cijele obitelji žrtve. No pripovjedač ta strašna nasilja ne naglašava previše već ih navodi kao suhoparne činjenice koje ne utječu na njegovo kazivanje. U usporedbi s Bulatovićevim tekstom, u Božjim ljudima trauma gotovo i da ne postoji, no čitajući Stankovićev tekst osjeća se njezina snažna, iako potisnuta prisutnost.


Miodrag Bulatović gotovo opsesivno, od prve do zadnje stranice svoga romana, ispisuje strahote traumatičnih iskustava. Bilo da se radi o silovanju lude Mare ili o psihičkoj i fizičkoj torturi Muharema i njegova pijetla, trauma je dominantna komponenta književnog teksta bez obzira na poetičnu rečenicu i bajkoviti pejzaž u kojem likovi doživljavaju traumu.

Smještajući svoje likove u daleko manje bajkovit kraj – groblje, te opisujući njihovu bijedu i ludilo, u djelu Borisava Stankovića traumatsko iskustvo se uporno prešućuje ili ostaje nedorečeno, odnosno neiskazivo. Kao ni likovi koje opisuje, pripovjedač nije u stanju suočiti se s traumom i iskazati je riječima, bez obzira što je riječ o tuđem iskustvu ili davnom događaju. Pa i onda kada bi i želio, nije u mogućnosti jer je usmenom predajom načuo za traumatični događaj koji nije do kraja iskazan. No usprkos tome, trauma je duboko utkana u tkivo teksta ne dopuštajući likovima da pobjegnu od nje, čak ni ludilom ili smrću.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

10

mins
read

Begin typing your search above and press return to search. Press Esc to cancel.