Zmija mladoženja

Uspoređujući i analizirajući dva, na prvi pogled, žanrovski, stilski, vremenski i značenjski, različita književna teksta – narodnu bajku o Zmiji mladoženji i suvremeno čitanje tog motiva u formi drame Zmijin svlak Slobodana Šnajdera, propituje se zaboravljena i potisnuta bliskost, ali i problematičan neraskidivi odnos čovjeka i životinje.

Babi Desi…
    za prvi susret sa Zmijom mladoženjom.

Motiv Zmije mladoženje obrađuje preobrazbe iz ljudskog u animalno i obrnuto, iz animalnog u ljudsko, odnosno, prikazuje ciklički proces preobrazbe zmije u muškarca i muškarca u zmiju. Na taj način, zmija utjelovljuje i simbolizira život te se odupire ukorijenjenoj predodžbi koju ova životinja ima u biblijskoj mitologiji, gdje zmija predstavlja simbol zla. Južnoslavenski usmeni motiv Zmije mladoženje predstavlja sputanost i zarobljenost čovjeka u zmijskom (animalnom) tijelu, ali također, naglašava i obrnuti proces, s jednako pogubnim posljedicama, zarobljenost životinje u tijelu čovjeka. Da bi se taj sukob razriješio, potrebna je pomoć magijskog ili ljudskog elementa, što naglašavaju i analizirani tekstovi.

Sretan kraj Zmije mladoženje

Dvije različite verzije usmene prozne obrade motiva Zmije mladoženje funkcioniraju kao bajke. Uvodna rečenica gotovo je identična u obje verzije, a osnovno razlikovno obilježje je socijalni položaj ženskog lika. U prvoj verziji bajke žena zaziva Boga da joj podari dijete pa makar to bila i zmija (“Bila jedna sirota žena koja nije imala od srca poroda pak se molila Bogu da joj da da zatrudni makar zmiju rodila”), dok je u drugoj verziji molitva, koja ujedno funkcionira i kao prokletstvo, upućena od strane carice („Bila jedna carica koja nije imala od srca poroda, pa se jednako molila Bogu da joj da da rodi. Jedno veče moleći se tako uzdahne i reče: ‘Ta daj mi, Bože, od srca poroda, da bi i ljuta zmija bila!’“). Želja žena za potomkom snažno je vidljiva iz uvodnih formula bajki te se zmija, na neki način, smatra željenim surogatom u slučaju kada je nemoguće dobiti toliko željeno dijete, a u patrijarhalnom svijetu usmenog stvaralaštva to željeno dijete uobičajeno je muškog spola. Tragom feminističkog čitanja, bajka Zmija mladoženja na slikovit način potvrđuje narodnu izreku na južnoslavenskom kulturnom području „Prvo pa muško!“, odnosno, neželjenost ženskog prvorođenog djeteta koje je bolje zamijeniti, makar i animalnim porodom. Za razliku od brutalnog opisa stvaranja zmijskog potomka kod Slobodana Šnajdera metodom masovnog ratnog silovanja, ovdje je na djelu gotovo uzvišeni vapaj i neposredna komunikacija s Bogom, koja se u drami Zmijin svlak dodatno potencira, problematizira i aktualizira uvođenjem dramskih likova tri kralja koji sa sobom nose mirise (sprej), zlato (dolarske novčanice) i tamjan (cigarete), odnosno poklanjaju se rođenju novog božanstva ratnog ludila.

Nakon animalnog poroda javljaju se nepremostive razlike između majke i zmijskog djeteta, bez obzira što se u jednoj verziji bajke zmija zaštitnički povuče u sklonište pred majkom ili što je carica svog zmijskog dječaka čak uspjela dojiti i njegovati. Nepremostivu razliku između majke i djeteta uzrokuje nemogućnost komunikacije između zmije i ljudskih roditelja jer životinja osjeća iskonski strah i neprilagođenost prema svojim ljudskim skrbnicima, a majka nije u stanju shvatiti animalnu prirodu svog potomka.

Komunikacija je odjednom neobjašnjivo uspostavljena kada zmija dostiže i želi realizirati svoju seksualnu zrelost, i to ne s animalnom vrstom, već naprotiv, sa ženom. Zmija tada bez problema razgovara s roditeljima, a u nekim verzijama bajke i s budućom suprugom, što se može tumačiti pretpostavkom da zmija komunicira s ljudskim sugovornicima nemuštim jezikom. Pojam nemuštog jezika preuzet je iz istoimene narodne bajke koju je također zapisao Vuk Stefanović Karadžić u 19. stoljeću. Nemušti jezik dodijeli zmijski car čobaninu nakon što mu ovaj spasi sina zmiju, a ovim darom čobanin može čuti i razumjeti svaki jezik  kojim se komunicira na svijetu, bez obzira jeli riječ o životinjskoj ili biljnoj komunikaciji. Vrlo je zanimljiv i način darivanja nemuštog jezika; naime, nemušti se jezik dobiva tako da zmijski car i čobanin jedan drugom tri puta pljunu u usta. Nemušti jezik kao sredstvo sporazumijevanja biva spomenuto i u Šnajderovoj drami. Naime, taj jezik je jedino što preostaje nakon što ratno ludilo prekine svaku mogućnost ljudske komunikacije.

Proces preobrazbe zmije u muškarca, odnosno želja da se animalno zamijeni ljudskim, potaknut je erotskom žudnjom i javlja se tek kad zmija navrši ljudsku punoljetnost. Za razliku od današnjih kulturnih predodžbi i seksualnih normi, u bajci Zmija mladoženja, životinjsko-ljudska seksualnost itekako je prihvaćena te se jedino postavlja pitanje: „Kako, ćerko, za Boga, ostade trudna sa zmijom?“. Zmija mladoženja spremna je prihvatiti svoj ljudski oblik jedino zbog seksualne žudnje i to u noćnim satima, a danju se preobražava u zmiju i prihvaća svoju dominantno animalnu stranu. Problem animalno-ljudske seksualnosti dodatno se usložnjava kada znamo da zmiji u nekim slučajevima nije moguće jasno definirati spol te se ova muško-ženska spolna dvoznačnost jasno može problematizirati u kontekstu patrijarhalnog svijeta bajke. Zmija kao ženska strana Zmije mladoženje, naznačuje i problem stigmatiziranog homoseksualnog odnosa u patrijarhalnom društvu. Moguće je da seksualni odnos sa svojom ženom, Zmija mladoženja ne može ostvariti u zmijskom obliku i zato što bi to moglo značiti i istospolnu ljubav. Da bi se ovaj „problem“ riješio potrebno je spaliti zmijsku košulju kako bi se uništila ženska strana stvorenja te kako bi se poništila svaka mogućnost homoseksualnog odnosa.

Zaplet se dešava onog trenutka kada žena prekrši šutnju i otkriva tajnu o preobrazbi. Tada se u ljubavni odnos Zmije mladoženje i njegove supruge umiješa majka koja čezne da konačno ugleda ljudski oblik svoga sina. Nakon što gotovo voajerski promatra sina kao privlačnog mladića, majka više nije u stanju prihvatiti njegovu animalnu stranu te se odlučuje, u suradnji sa Zmijinom ženom, kojoj pak do tada ne smeta svakodnevna preobrazba supruga u zmiju, uništiti najranjiviji i najdragocjeniji dio animalnog tijela Zmije mladoženje – njegov svlak, odnosno košulju. Suočivši se s činom uništavanja animalne strane svog identiteta, koji Zmiji mladoženji služi i kao svojevrsna zaštita i obrambeni mehanizam u ljudskom svijetu, gdje on funkcionira kao nakazna iznimka, glavni junak nije u stanju prihvatiti svoj novi jednostruki identitet i fizičku pojavnost te se uspaničeno pita: „Šta uradiste da od Boga nađete? Kuda ću ovaki?“.

Zmija mladoženja napušta svoju trudnu ženu s prokletstvom da se ne porodi dok ga ponovno ne pronađe. „Šta to uradi, da od Boga nađeš! Sad me vidiš, pa me više ne ćeš videti dok ne podereš gvozdene opanke i ne satreš gvozden štap tražeći me, niti ćeš se s tim detetom što ti je pod srcem pre rastati dokle ruku preko tebe ne prebacim“. Da bi ga pronašla, žena odlazi suncu, mjesecu i vjetru gdje dobiva poklone koji će joj pomoći da ponovno pridobije muža i da se konačno porodi. Potraga muža prilično je naglašena, a ne može se proći bez „za ženske tragačice u bajkama tako tipične hiperbolične patnje, obvezatne geste pasije ili čina gotovo afektivnog su-osjećanja kao iskaza krajnje odanosti i privrženosti (Tatar)“ (Zlatar, Manuela: Novo čitanje bajke: arhetipsko, divlje, žensko).

Ljubavni odnos između animalno-ljudskih ljubavnika niti jednom nije doveden u pitanje u njihovu vlastitom odnosu, no ulaskom majke, kao simbola normativnog poredak, u ljubavni trokut, ljubavni odnos duboko je narušen i moguć je jedino uništavanjem svakog znaka životinjskog. Zbog zakonitosti žanra bajke i nivoa očekivanja slušalačke publike, nakon niza prepreka izazvanih činom spaljivanja zmijinog svlaka, a kojim se uništava, do tada, dominantna animalna strana Zmije mladoženje, bajka se završava „sretno“ – prihvaćanjem ljudskosti kao dominantnog načela i prevladavanjem animalno-ljudske dvojnosti glavnog junaka.

Kako je zmija postala zla?

Zajedno s dramama Gamllet i Ines & Denise, drama Zmijin svlak čini posebnu cjelinu pod nazivom Bosanske drame objavljenu 2006. godine u Izabranim djelima Slobodana Šnajdera. Drama se većim dijelom odvija u prosekturi i podrumu uništene bosanske bolnice, dok je uvodni prolog naslovljen kao Prolog na nebu. Nakon kraćeg prologa, gdje likovi iz kršćanstva odlučuju o sudbinama smrtnika surađujući sa zagonetnom Gospodom u frakovima, radnja se prebacuje na zemaljski nivo, točnije na samo dno – u prosekturu ratom uništene bolnice. Tamo je dopremljena žrtva ratnog silovanja Azra u nesvjesnom stanju za koju se brinu Marta i Hasan. Ostatak dramske radnje odvija se u obliku Azrinih snova i halucinacija prilikom kojih se stječe dojam kako je cijela drama konstruirana u obliku košmarnog sna i aluzija na kolektivne slike zla. 

Šnajder u drami Zmijin svlak, čija se radnja događa u doba Tridesetogodišnjega rata u Bosni, ostaje vjeran poetici političkog odnosno angažiranog kazališta. No za razliku od ostalih dramskih djela sa snažnom povijesnom referencom, koja se prije svega ogleda u odabiru povijesnih ličnosti za nosioce dramske radnje, u Zmijinom svlaku kritičnost i angažiranost dramskog pisma Šnajder donekle zamagljuje preispitivanjem usmenog stvaralaštva južnoslavenskog kulturnog prostora. Ovo zamagljivanje se međutim samo uvjetno može prihvatiti i to zbog korištenja usmenog predloška bajke koji se uobičajeno smatra apolitičnim tekstom. No, uzimajući u obzir utjecaj nacionalnog folklora prilikom krvavog raspada Jugoslavije i ponovno korištenje usmenog žanra kao predloška za stvaranje nacionalnih država, postaje očigledno kako Slobodan Šnajder svjesno bira bajku Zmija mladoženja kao prikladan predložak za svoju političku dramu. Ova intertekstualnost dramskog djela dodatno potencira kritički sloj drame, a osnovna tematska preokupacija, ratna silovanja u Bosni, omogućuju autoru da izvor tih stravičnih zločina potraži i u mitologiji južnoslavenskog kulturnog područja. „Zmijin svlak, međutim, pokazuje da u Bosni, ‘a u doba njezina Tridestogodišnjega rata’, bajke završavaju drugačije, ma koliko inače pripadale noćnoj, instinktivnoj strani čovjeka“. Iskonsko zlo tako postaje konkretno aktualizirano u ratnim stradanjima žena u ratu, a koji po svom intenzitetu i patnji, u svijesti žrtava, uistinu traje mnogo dulje od realnog početka i završetka sukoba, što signalizira i vrijeme radnje drame.

Šnajder je svjestan simboličkog i značenjskog potencijala svog animalnog dramskog junaka te u Opasci o Zmiji, na kraju dramskog teksta, osjeća potrebu dodatno pojasniti potencijalno zbunjenom čitatelju „Čini se da sa zmijom (pak otud i sa Zmijom, pisanom velikim početnim slovom, jer ona je ovdje osoba) u zapadnoj tradiciji stvari stoje loše. Istok je tu oprezniji jer je mudriji. Zmija na Istoku zastupa noćnu, instinktivnu stranu čovjeka, nedjeljivi dio njegove cjeline“. Autor inzistira na zapadnom kanonu simbola zmijskog zla te pretvara cjelokupnu zapadnu civilizaciju u zmijsko leglo zla i borbe za moći: „Iz ovog se svlaka može stvoriti još tisuću zmija, i onda nema spasa ni vama ni vašemu kraljevstvu punom mržnje na moje zmijsko pleme…“. No istodobno, inzistirajući na zlu, Šnajder raskrinkava dominantno negativni predznak i predrasude o zmiji, čineći problem mnogo kompleksnijim od jednostranih interpretacija. Ako se pritom sagleda i potenciranje kršćanske simbolike u drami, prvenstveno kroz interpretaciju Zmije kao novog Isusa kojem se klanjaju tri kralja donoseći prigodne darove, jasno je da se cjelokupni zapadni kanon radikalno propituje.

Azra, „nova“ majka „stare“ Zmije mladoženje u Šnajderovom dramskom djelu, ne zaziva Boga da joj podari potomka, kao u usmenom predlošku. Začinje dijete Zmiju u najgorim mukama, no i Azra, poput žena u istoimenoj bajci, nije u stanju imenovati oca djeteta, a za razliku od svojih prethodnica, nije u stanju prihvatiti niti svog životinjskog potomka. Odnos majka-neželjeno dijete dodatno se usložnjava likom Marte, žene koja očajnički želi dijete koje je već jednom izgubila i koja pod svaku cijenu želi sačuvati plod koji Azra želi odbaciti. Trokut majka-zmija-nevjesta, u drami je zamijenjen trokutom majka-zmija-potencijalna majka. Odsutnost muških likova, ponajprije oca, u bajci je naznačena, ali nije problematizirana, dok je u drami jasno naznačeno kako se odsutnost očeva priželjkuje kao jedini mogući nastavak svijeta koji zbog muške ratničke ideologije hrli u propast. „ … Djeca nosit će ime majki, Gospodu će otpasti njegova slavna brada, a narast će mu dojke pune mlijeka. U brazdu neće se više sipati otrov jer to bi značilo povrijediti Majku!

Još dok je u majčinoj utrobi, dramski lik Nerođeno (kasnije imenovan Zmijom) biva proklet od strane majke i ne preostaju mu ništa drugo no da aktualizira svoju iskonsku, na najgori mogući način, začećem, iskazanu animalnu stranu te postane nalik svojim očevima koji su vojničke uniforme presvlačili „češće no što se presvlači zmija“. Za razliku od Zmije mladoženje u narodnoj bajci, koji biva osuđena na ljudski oblik zbog probuđene seksualne energije, Zmija u dramskom tekstu svoju nikada do kraja izraženu ljudsku muškost počinje iskazivati ratničkom opremom. U južnoslavenskom patrijarhalnom društvu, muškarac jedino i može dokazati svoju muškost kao dobar vojnik i/ili dobar ljubavnik. Niti u ovom tekstu nije do kraja realiziran izravan kontakt majke i životinje, komunikacija je moguća jedino u prostru sna i u voajerskim (gotovo erotskim) promatranjima majke koja ima ambivalentne osjećaje mržnje i privlačnosti prema svome sinu. Prema nekim tumačenjima psihoanalitičara, san je ujedno prostor gdje se iznova manifestira proživljena trauma, a cijela je drama Zmijin svlak zamišljena u formi košmarnog sna čime ujedno predstavlja umjetnički traumatski iskaz.

 Jedna od ključnih razlika suvremenog dramskog teksta od izvornog usmenog predloška vidljiva je u sceni kad Azra ima mogućnost spaliti zmijin svlak i tako svom potomku dati ljudski oblik, a koji u bajci na kraju omogućuje sretan završetak glavnih likova. Azra u Zmijinom svlaku nema snage učiniti taj okrutan čin te se na taj način u dramskom predlošku ne razrješava animalno-ljudska dvojba u korist ljudskosti, a animalna strana Zmije ostaje dominantna strana dvostrukog identiteta lika. „ZMIJA grči se na tlu: Ne čini to. Ja te molim, preklinjem, vrati mi moju košulju. Pisano je tako, ja za to nisam nimalo kriv: mi se presvlačimo, vi umirete u istoj koži.“ Suprotno od usmenog predloška, Zmijin svlak u istoimenoj drami ostaje sačuvan, a čin spaljivanja, u ovom slučaju vojničke uniforme kao druge kože muškarca, dešava se na kraju drame. Prilikom posjeta Zmiji u logoru za vojnu obuku, Azra i Marta uspijevaju nagovoriti Zmiju da skine svoju ratničku uniformu, ali se činom spaljivanja ne događa nikakvo oslobođenje animalno-ljudske dvojnosti, već krvavo kamenovanje od strane vojnika iz logora koji nisu u stanju prepoznati Zmiju bez univerzalne maskirne uniforme. Činom odustajanja od uništavanja zmijinog svlaka, glavna junakinja pokazuje razvoj i zrelost svoje osobnosti te dokazuje da je u mogućnosti shvatiti, pa (možda) i prihvatiti nakaznu ljepotu svog potomka. Jer vojnička uniforma, kao suvremena transformacija zmijinog svlaka, svakako predstavlja veću prijetnju i nakaznost, a time je i iskušenje njezina uništenja jače.

Povratak zmijskim korijenima

Usmena tradicija južnoslavenskog kulturnog prostora obiluje primjerima suživota i ispreplitanja životinje i čovjeka. Životinja slobodno napušta svoj animalni oblik i postaje čovjek te se preobrazbama iz životinjskog u ljudski oblik potencira snaga i privlačnost novog, često demonskog bića. Uranjajući u svijet usmene književnosti, suvremeni čitatelj ostaje zapanjen slobodnim i maštovitim obrađivanjem animalnosti, a vjerodostojnost animalne preobrazbe ne dovodi se u pitanje u kolektivu.

Suvremeni dramatičar Slobodan Šnajder odlučuje se vratiti zaboravljenom svijetu južnoslavenskog usmenog stvaralaštva i aktualizirati motiv Zmije mladoženje.  Zmija mladoženje ima gotovo magijski učinak na suvremenog čitatelja, što Šnajder slikovito prikazuje na primjeru masovne hipnoze i nadrealnosti u kontekstu ratnog ludila u Bosni. Riskantan potez svojstven poetici ovog pisca, koketiranje s bolnom temom nedavne zajedničke ratne prošlosti i povratak usmenoj tradiciji, rezultira oštrom kritikom i propitivanjem animalnog u čovjeku i ljudskog u životinji. Rezultat koji svakako vrijedi truda i šoka kada se shvati da su granice koje dijele životinju od čovjeka itekako porozne i nestabilne.


(Tekst je u duljoj i donekle izmijenjenoj verziji pod nazivom „Zmija mladoženja – od usmene predaje do suvremene književne obrade“ objavljen u zborniku Književna životinja – Kulturni bestijarij II. dio, Institut za etnologiju i folkloristiku, Hrvatska sveučilišna naklada, 2012.)

CategoriesEsej

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

14

mins
read

Begin typing your search above and press return to search. Press Esc to cancel.