Hansenovi unuci

Ognjen Spahić u romanu Hansenova djeca opisuje propast posljednjeg leprozorija u Europi, smještenog u Rumunjskoj, paralelno s prikazivanjem raspada komunističkog režima u ovoj državi. Usred tog kaosa, promatramo sudbinu neimenovanog pripovjedača i njegovih bolesnih sustanara te konačni bijeg iz zatvora i od stigmatizacije uzrokovane zaraženošću hansenovim bacilom, u obliku smrti ili izolacije na osamljenički otok.

Hansenova historijska čitanka

Karta svijeta koja ne sadrži utopiju nije vrijedna niti da na nju svrnemo pogled.
Oscar Wilde

Preciznim datiranjem vremena radnje („Šesnaestog aprila 1989. ustajem prije svih“), sasvim je jasno naznačeno kako će jedno konkretno historijsko vremensko razdoblje – slom komunizma i stvaranje nacionalnih država na području bivšeg SSSR-a, stvoriti pogodno ozračje za opisivanje raspada jednog sablasnog i skrivenog leprozorija. Također, točnim datiranjem historijskog razdoblja, događaji koji se opisuju gube mitski i traumatski karakter, koji posjeduju zbog konstantnog inzistiranja pripovjedača na prikazivanju stravičnih posljedica Hansenove bolesti, i postaju svjedočanstvo pojedinca uhvaćenog u kovitlac historijskog vihora. Od prve stranice očigledno je da naglašena sličnost i paralelna sudbina zdravstvene ustanove za oboljele od Hansenovog bacila i europske države nikako nije slučajna.

Neimenovani pripovjedač burne historijske promjene balkanskog prostora na kojem je prisilno zatočen, ali koji mu nije stran, osjeća kao dio svog bića. Ta mitska i drevna historija čini neraskidivi dio njegova života i on tom činjenicom stječe pravo na svoju priču.

Volio sam da stojim na prozoru dok se po mojoj lobanji valjaju ulomci istorije netom pretvorene u prah koji za suvih ljetnih večeri dođe u svježem vjetru sa Karpata ili onom toplijem što ravnomjerno duva silazeći niz stjenovite obronke Transilvanijskih Alpi.

Pripovijedati raspad komunizma iz perspektive pripovjedača koji se nalazi usred tog kaosa, no bez mogućnosti aktivnog sudjelovanja u povijesti, koju stvaraju i pišu oni čije kretanje nije ograničeno granicama leprozorija te fizičkim i psihičkim stanjem raspadanja, postaje moguće samo uz jamac istinitosti pripovijedanja i „vodeći računa da ni jedno utisnuto slovo ne bude ožiljak koji grdi nepatvorenu ljupkost istine“. No, neka ovo pozivanje na istinitost pripovijedanja i realističnost događaja ne zavara. Da bi spoznao svoju sadašnju poziciju, odnosno mjesto i vrijeme pripovijedanja koje se događa u zaštićenoj osami neimenovanog jadranskog otoka, pripovjedač se mora prisjetiti svoje nedavne prošlosti. Sjećanje prošlosti u leprozoriju realizira se aktualiziranjem prošlosti iz pozicije sadašnjosti, a tim se postupkom osobna, ali i kolektivna prošlost iznova konstruira i samotumači, pružajući ljekovito svojstvo onome koji pripovijeda. Pripovjedač sa punom odgovornošću jamči istinitost svoje priče jer zna kako je, u vrijeme njegova pripovijedanja (postkomunističko razdoblje), njegovo sjećanje jednako legitimno kao i bilo koja službena historijska čitanka. No pouzdanost pripovijedanja biva ozbiljno narušena kada se i sigurnost pripovjedača ugrožava nemirima unutar i okolo leprozorija. Pripovjedač iskreno uočava kako traumatično i turbulentno razdoblje propasti Hansenove zajednice i raspada Rumunjske pod vodstvom diktatora Nicolaea Ceausescua pamti „kao gomilu nespretno montiranih kadrova niskoprodukcijskog filma“.

Za glavnog lika (pripovjedača) i njegova supu(a)tnika i cimera Roberta W. Duncana, radničke pobune i raspad komunizma događaju se kao jedna od dobrodošlih promjena u monotonoj svakodnevici i oni je gledaju poput kazališne predstave (ili filma) iz ugodne zaštićenosti zaražene sjene leprozorija. Scenografija tvornice umjetnog gnojiva, ukrašena portretom rumunjskog diktatora Ceausescua i radnicima u iznošenim plavim kutama, postaje jedini prozor u svijet kojeg su odavno zaboravili i kojeg više i ne smatraju stvarnim.

Protestanti su se zaustavili kraj velikog portreta Nicolaeia Ceausescua gađajući ga crvenom farbom i grudvama zemlje. Iz daleka se činilo da portret oslikan na hrapavom zidu rešetaju meci za kojima se pojavljuju tanki mlazevi krvi. Svaki udarac je praćen ovacijama, a uskoro je lice bilo prekriveno mješavinom krupnih crvenih i crnih pjega. Dodatno oblijepljeno grudvama glinaste zemlje podsjećalo je na lice gubavca u posljednjim fazama bolesti.

Građanski nemiri i raspad komunizma paralelno pogoduju i sukobima među stanovnicima leprozorija koji je do tada uživao status multietničke zajednice ujedinjene ocem Hansenom. Ovi događaji omogućuju pripovjedaču i njegovom američkom prijatelju da se usude provesti, dotada, nemogući pothvat i da, pod okriljem sveopćeg kaosa i anarhije, pobjegnu u slobodu putevima vječnog i tajanstvenog Dunava. Raspad totalitarnog sistema pruža varljivi i omamljujući osjećaj slobode koja se često izražava na vrlo nepredvidljiv i upitan način.

Hansenova djeca i unuci

Europljanin je mogao postati čovjekom samo tako da na drugoj strani stvori robove i čudovišta.
Vladimir Biti, Pojmovnik književne i kulturne teorije

Identiteti likova, u skladu s postmodernističkim definiranjem nestabilnosti identiteta u stalnom okršaju s vlastitim traumama, konstantnom podrhtavanju svijeta i sve učestalijim susretima s Drugim, dodatno narušavaju vlastitu stabilnost svakodnevnim napredovanjem bolesti gube koja, radikalno mijenjajući vanjštinu čovjeka, ozbiljno transformira i identitet pojedinca. U leprozoriju se identitet pojedinca prije zaraze totalno poništava i briše, a stvara se nova umjetna nacija – nacija gubavaca. Ova umjetno konstruirana nacija oslikava način funkcioniranja nekadašnjih multietničkih komunističkih država neutraliziranih jednom ideologijom, u ovom slučaju ideologijom bolesti. Identiteti junaka obilježeni su višestrukom drugošću. Oni su strani element u tuđoj zemlji (Rumunjska), što postaje dodatno naglašeno različitim etničkim i nacionalnim pripadnostima pojedinaca u leprozoriju. Pripovjedačev prijatelj i cimer Duncan je Amerikanac, homoseksualni par čine Poljak i Rumunj, jedina žena u leprozoriju je starica Ruskinja, a najstariji stanovnik leprozorija je Mađar. Neimenovan ostaje jedino pripovjedač, koji ne spominje svoje porijeklo i nacionalnost, a obzirom da mu najveću vrijednost predstavlja Bijeli album Beatlesa u izdanju Jugotona, čitatelju se nameće asocijacija da bi pripovjedač mogao biti pripadnik jugoslavenske zajednice, također u procesu raspada. Ova pretpostavka se pokazuje istinitom na kraju romana, kada pripovjedač sam nagoviješta kako se jadranski otok, na kojem mu je dopušteno umrijeti, nalazi u njegovoj rodnoj zemlji. Komunistički koncept miješanja nacija ujedinjenih u ideologijsku sintagmu „bratstva i jedinstva“ pokazuje svoju sudbinu u višenacionalnom uređenju leprozorija. Bratstvo i jedinstvo multietničke zajednice dovelo je do postmodernističke konstrukcije ujedinjene nacije gubavaca, a nacionalne razlike poništene su jednakošću deformiranog tijela. U postkomunističkom razdoblju jednakost je poništena i zamijenjena radikalnim individualizmom vidljivom u izolaciji pripovjedača na napuštenom jadranskom otoku. Drugost stanovnika leprozorija ogleda se i u činjenici kako njihova opasnost na domaće stanovnike nije uzrokovana samo njihovim stranim porijeklom, nego i zaraznom bolešću, obilježenom nizom stereotipa i stigmi. Stranost stanovnika leprozorija suprotstavlja se homogenom identitetu potlačenog, domaćeg čovjeka, a bolesno tijelo suprotstavljeno je zdravom tijelu radnika u socijalističkoj tvornici umjetnog gnojiva. Svi spomenuti pojmovi dodatno se usložnjavaju činjenicom da su likovi u romanu obilježeni traumatskim iskustvima prošlosti i života u svojevrsnom koncentracijskom logoru s vječnim znakom obilježenosti iznakaženog i raspadajućeg tijela, uzrokovanog prirodom bolesti. Monstruoznost i raspadanje tijela višestruko je naglašena, a realistički opisi bolesnog tijela izmjenjuju se s gotovo nadrealnim i grotesknim hiperbolama transformacije ljudskog tijela u čudovišnu masu.

Jedna za drugom izranjale su glave izrezbarene bolešću: smjese ukrivo sraslog tkiva nabacanog preko kostiju lobanje. Svjetlost je prikazivala čudovišta iz kojih su, međutim, progovarali normalni glasovi što je stvaralo utisak da im na licima vise kakve jezive maske.

Napredak bolesti potiče kreativni proces pisanja vlastite priče, a jezik, kojim se opisuje vlastito fizičko i psihičko propadanje, predstavlja vrhunsko poetičko izražavanje. Doživljeno traumatsko iskustvo prevladava se ili potiskuje pričanjem priče iz zaštićene vremenske i prostorne pozicije osamljenog jadranskog otoka. Pritom, primaran postaje zahtjev istinitosti ispripovijedanog jer je pouzdanost sveznajućeg pripovjedača poprilično narušena doživljenim traumatskim događajem prilikom kojeg pouzdanost sjećanja biva upitna. Poetika užasa i prikazivanja bolesnog tijela paradoksalno uzrokuje svojevrsni užitak čitanja.

Kartografija Hansenove bolesti

 Kada bih za Srednju Europu trebao izmisliti nekakav grb, onda bih u jedno njegovo polje smjestio polumrak, a u drugo pustoš. Ovo prvo bilo bi znak neuočljivosti, a ovo drugo znak još nepripitomljena prostora. Bio bi to vrlo lijep grb pomalo nejasnih obrisa, koji se mogu ispuniti maštom. Ili snom.
Andrzej Stasiuk, Moja Europa

Iako je područje Srednje Europe nemoguće precizno odrediti i definirati, ono što je moguće prepoznati kao simbol i stalno mjesto prepoznavanja srednjoeuropskog područja je rijeka Dunav. Ova rijeka zauzima i jedno od središnjih mjesta u romanu Hansenova djeca. Dunav je izvor prijetnje i nepoznatog, ali i jedini mogući put u carstvo slobode za pripovjedača i njegovog prijatelja. Put u slobodu moguć je jedino u dubinama utrobe ruskog teretnog broda, dok se brzina dunavske struje natječe s brzinom stalne prijetnje smrti kojoj su izloženi naši junaci. Svaka postaja na njihovom mračnom srednjoeuropskom putu predstavlja jednu stanicu manje prema konačnom cilju, prestonici Srednje Europe,  Beču. Iako umire ubrzo nakon što stupi na bečko tlo, Robert W. Duncan umire kao slobodan čovjek, makar ta sloboda trajala samo nekoliko trenutaka. Za razliku od svog suputnika, pripovjedač nakon „srednjoeuropskog putovanja“ strujama Dunava, doživljava „srednjoeuropsku smrt“, proživljavajući posljednje dane u izolaciji na jadranskom otoku, zamjenjujući kolektivnu osamu u bolničkim ćelijama individualnom samoćom u zabiti pustog otoka. Putovanje kroz srce Srednje Europe, kroz njezine drevne utvrde Magurele, Calafat, Beograd, Vukovar, Mohacs, Dunaföldvár, Budimpeštu, Esztergom, Komárno, Bratislavu i, konačno, Beč  „u kojem će se valovi nadanja dvojice gubavaca razbiti o kiklopski zid nekog drugog svijeta“, završava se gotovo identično kao i putovanje kroz imaginarne predjele književnog stvaranja ili crtanja kartografije osobnih eskapizama.

I kao što putovanje u srce Srednje Europe završava smrću ili izolacijom, tako se i višegodišnje uvježbavanje bijega završava iskidanom starom kartom Europe i nagovještajem buduće sudbine starog kontinenta. Zlokobno cijepanje karte Europe, koje je i doslovce „evropski kontinent činila gomilom iskrzanih papirića“, predviđa skorašnje cijepanje europskog kontinenta na velik broj iskrzanih državnih granica bez vidljivih krajeva koji bi omogućili ponovno spajanje ionako izlizane i stare europske podloge.

Ulazeći u svoju sobu pomislio sam da se Robert moli na koljenima. Nije se okrenuo da me pogleda već je samo mahnuo rukom u kojoj je držao dobro zašiljenu grafitnu olovku. Stara mapa Evrope talasala se na podu. Pratio je ceste i rijeke, obilježavao mjesta, zaobilazio planine i velike gradove kao da ucrtava put neke velike vojske. Upitao sam ga šta to radi, a on je kao odgovor nacrtao dvije pojednostavljene ljudske figure dva-tri cantimetra sjeverozapadno od Bukurešta. Sve se činilo tako blizu. Da sam petom kročio na prostranu transilvanijsku ravnicu i stopalo usmjerio ka zapadu, moji prsti bi se zaustavili na liniji između Bonna i Frankfurta. No ako bih napravio još korak ili dva naprijed, stopala bi ponovno čvrsto stajala na klimavim daskama. Vrijedi ili koračati? Šta će donijeti putovanje i druga mjesta? Robert W. Duncan je mapu smotao bez riječi prekrivajući šuškanjem precizno oslikanog papira sva neizgovorena pitanja.

Kolonijalni pravci Hansenove bolesti

Zar je tako trebao izgledati početak Zapada?
Andrzej Stasiuk, Moja Europa

U Hansenovoj djeci prikazana su tri dominantna kolonijalna odnosa: kolonijalna dinamika Amerike prema europskom kontinentu, kolonijalni karakter odnosa između zdravih i bolesnih, u kojem zdravi uvijek koloniziraju bolesne, i naposlijetku, kolonijalni odnos između kolonizatorske zapadne Europe i kolonizirane Srednje (Istočne) Europe.

Kroz lik Duncana, koji u Europi nasljeđuje strašnu bolest svojih predaka sa Starog kontinenta, prikazan je kolonijalan odnos vječno paranoične Amerike prema Europi nakon Drugog svjetskog rata, gdje Robert dolazi kao špijun. Roberta od samog početka boravka na europskom kontinentu prati bol i nelagodan osjećaj jer doživljava nesreću prilikom pada s avionskog stubišta, a taj događaj će dosegnuti tragičan vrhunac kada se zarazi kugom. Ova tragična kob dolazi kao posljedica njegove snažne želje da upozna Europu, a stereotipnu sliku koju, kao američki špijun mora imati programiranu u svojoj svijesti, doživljava na najgori mogući način. „Želio je Evropu: Stari kontinent isflekan gomilom različitih jezika, podijeljen dobro čuvanim granicama, zemlju natopljenu krvlju i iskustvom“.

Iznimno je značajan i u tekstu potenciran, kolonijalan odnos nejednake raspodjele moći između bolesnika u leprozoriju i „zdravog“ stanovništva. Pripovjedač neprestano naglašava kako oboljeli stanovnici leprozorija čine zajednicu koja funkcionira prema svojim unutarnjim pravilima i koju ne mogu ugroziti ljudi koji ih okružuju i čiji se susreti događaju samo kao tragični incidenati. „Sve je to bilo još jedna potvrda o nepripadanju: svjedočanstvo da se između nas, Hansenove djece, i ostatka svijeta prostire velika pustinja bolesti, straha, nakaznosti, ružnoće. Ko pokuša da je pređe, biće zaustavljen“. Kolonijalni diskurs se ne poništava pripovjedačevim oslobođenjem i smještanjem na otok u samoću umjetno stvorenog raja, samo što sada ‘mi’ – ‘oni’ biva zamijenjeno, jednako oprečnim oznakama, ‘ja’ – ‘oni’.

Više je puta u romanu naznačeno postojanje dvije Europe, razdijeljene fizičkim ali i psihičkim preprekama moći: “…sagorjelo je i posljednje sumnje da svijet, da ova zemlja, i ona tamo iza planina što kao debela matica bruji šaljući kodirane signale, mogu postati mjesto dostojno ljubavi božje“. U romanu je ta podijeljenost simbolično i slikovito prikazana u zemljopisnoj karti Europe koju likovi zatočeni bolešću smatraju najvrednijom imovinom. Imaginarni kolonijalni putevi u pravcu zapada postaju stvarna ruta dvojice bjegunaca koji svoje maštanje o bijegu u “bolju i ljepšu stranu Europe“ uspijevaju ostvariti pod lažnim identitetima, noseći odjeću suvremenog Drakule – Nicolaeia Ceausescua, smješteni u prljavoj unutrašnjosti starog ruskog broda.

Pisanje je nabrajanje imena. Isto činimo i dok putujemo: perlice geografije nadijevamo na nit života. Nakon čitanja kao ni nakon putovanja nismo mnogo pametniji. Granice kao poglavlja, zemlje kao književne vrste, epika ruta, lirika odmorišta, crnilo asfalta u noći pod svjetlima automobila podsjećaju na monotonu i hipnotičnu liniju tiska, koja presijeca stvarnost vodeći nas ravno do izmišljenog cilja. Na kraju knjige nema ničega, a svako pravo putovanje uvijek nalikuje na više ili manje zapetljan čvor. (Stasiuk)

Kao što proces spisateljskog putovanja donosi samo još neizvjesniji kraj, ili kao što dragocjena karta Europe biva rastrgana u bezbroj komadića, tako se i kolonijalno putovanje dvojice gubavaca završava apokaliptičnom rečenicom propasti europskog kontinenta.

Treba izaći na bal i rukovati se sa cijelom Evropom, pomislio sam. Srdačno joj pružati gubavu ruku… ono što zaslužuje. Treba nježno milovati bečku djecu po dobro uhranjenim obrazima… pljunuti u svaku čašu… dodirnuti svako drvo… posrati kužno govno u svakom klozetu, pomislio sam. Jer to je zasluženo, pomislio sam gledajući žućkasta svjetla velikog grada.

Svi smo mi Hansenova djeca

“Sretan” smiraj jednog patničkog života obilježen je krajnjim stupnjem samoće i izolacije jer junak boravi na nenaseljenom jadranskom otoku kao svjetioničar. Hansenov potomak tako postaje svjetlonoša za put u nove postkomunističke (kapitalističke) izazove svim posrnulim pomorcima i potomcima. Hansenovi unuci tako dobivaju svoj „raj na zemlji“, ali ostaje gorko pitanje vrijedi li taj raj svih nasukavanja i razbijanja u tranzicijske stijene.


(Tekst je u duljoj i donekle izmijenjenoj verziji pod nazivom „Hansenovi unuci: transformacija posljednjeg europskog leprozorija u postkomunistički ‘raj na zemlji’“ objavljen u Zborniku radova sa znanstvenog skupa održanog na Filološko-umetničkom fakultetu u Kragujevcu, 2010. godine)

CategoriesEsej

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

13

mins
read

Begin typing your search above and press return to search. Press Esc to cancel.