Autobiografija pisana Gradom

Rade Jarak u romanu Pustinje ispisuje posvetu djetinjstvu i odrastanju u gradu Dubrovniku. Iako se u svojim djelima često vraća rodnom gradu (primjerice u romanu Yu puzzle ili najnovijem Suha palma), Pustinje predstavljaju piščevu fikcionalnu autobiografiju ispisanu koordinatama i toponimima Grada.

Odrastajući uz tetku i dunda, narator u svom dječačkom odrastanju grad promatra iz daljine kao kulisu, dok njegov svijet čini dundova i tetkina kuća. Opisana bez uljepšavanja i nimalo idealistično, stara kuća predstavlja dječakovu privatnu utvrdu i zidine, izgrađenu od dječje igre i maštanja, kućanskih poslova i posjeta rodbine. Svaka prostorija u stanu, komad namještaja, komadić tkanine koju tetka šije na mašini, dječakovom maštom bivaju u sekundi transformirani u daleke zemlje, zamišljene neprijatelje ili likove iz mašte. Sobe, pozadinska buka ili zvuk svakodnevice oslikavaju „portret umjetnika u mladosti“, a rođenje pisca događa se u zahodu, ili kako ga pripovjedač naziva „usamljenoj kuli“, „svjetioniku na rubu pustog otoka“, „azilu, „otoku Jersey Victora Hugoa“. Ritmički udarci batića za meso dok tetka priprema objed tako „Proizvoljno, ad hoc, određuje razdoblja mog života, gura me iz ruke u ruku, iz stana u stan, iz kvarta u kvart, iz grada u grad i naposljetku iz države u državu. Određuje moju sudbinu, moje buduće ljubavi i mržnje, strasti i strahove, uspone i padanja. Stvara mojih stotinu lica i ostavlja me nemoćnim pred tajnom koju neću riješiti čitav život. Taj oštri ritam me nemilosrdno formira kroz stotine krinki i obrazina da bi me na kraju nonšalantno odbacio u tavu s vrelim uljem“. Precizno opisivanje i lociranje kuće u poznati predio Iza grada naratoru služi kao sigurno sidro da bez teškoća vrši mentalne i vremenske skokove u vlastita sjećanja, obiteljske povijesti i mitologije.

Okrugla kugla
Okrugla kula, malo pored Buže, prva se vidjela s terace.

Fotografira Marko Ercegović

Dječakovim sazrijevanjem prostor kuće biva zamijenjen sve češćim lutanjima po gradskim ulicama i odlascima na kupanje, prvo s dundom kao svojevrsnom zaštitom od tajanstvenih i nestvarno lijepih predjela otoka Lokrum i dubrovačkih ulica. „Potom odlazimo dalje, još dalje na Ploče i ja puštam njegovu ruku i igram se iznad plaže. Metalna ograda u koju je ugrađen okrugli liveni oblik, valjda stilizirano sunce, podsjeća me na brodsko kormilo. Lovim ga za krajeve-zrake i igram se kao da ga okrećem, kao da ga vrtim, kao da kormilarim nekim velikim brodom. Leutom valjda, i vičem, a moj glas odjekuje iznad puste plaže: Du-duduuuu… Du-du-duuuu…“. Grad je prepun poligona za igranje i razvijanje nesputane maštu koje dječak iskorištava ohrabren dundovom prisutnošću. Suočivši se sa smrću dunda, dječak napušta sigurno utočište kuće i sigurnost poznatih gradskih ruta koje je iscrtavao i usmjeravao dundo sigurnim korakom odraslog čovjeka. „Podignem pogled i odbljesci sunčevih zraka zaokupe mi pažnju, nestalni kružni odsjaji na litici, nalik na izohipse na kartama nepostojećih svjetova“. Upoznavši svaku stijenu i skrivenu stazu Lokruma, dječja fascinacija i znatiželja nad nataloženom prošlošću i tajnama Grada sve je manje zastrašujuća, a dječak se osnažuje da iskorači u samostalno istraživanje Dubrovnika.   

Rupa u zidinama, prozor u drugi svijet?
Moja je mašta odnijela pobjedu. Unutra su sigurno držali nakaze,
bolesnike zamotane u gnojne krpe, luđake i ratne zarobljenike…
Ili je svako Božje stvorenje postavljeno u tu nišu, iza rešetaka, po-
stajalo nakaza?

Idilične dijelove grada, Lapad s asocijativnim nizom ladanja, zelenila i starih tramvaja te Pločama sa starim gradom kao obećanim dvorcem, koji su obilježili dječakovo rano djetinjstvo, zamjenjuje radničko predgrađe Šipčine u Gružu gdje su glavne aktivnosti momačke tuče i sirova borba za život. Gruška “melankolija bila je sasvim različita od lapadske“. Rastrzan između dva života, dvije obitelji i različitih predjela grada, dječak se okreće svojim unutarnjim svjetovima koji su postali temelj za nastanak pisca. “Nakon lapadskih kokošinjaca i gruških kontejnera za smeće”, stari grad ponovno dječaku pruža nepregledne mogućnosti istraživanja granica dječje mašte i hrabrosti. Lutajući labirintom kamenih ulica bez vidljivog središta, dječak paralelno prolazi kroz vlastite emocionalne mape i previranja, shvaćajući da je bijega iz stvarnih i imaginarnih utvrda nema bez ljubavi. “Potrebna je ljubav, jer tajna života nije u pustoj arhitekturi, nego u ljubavi“.

Banje
Bio sam član bande, sakupljača otpadaka na plaži…

Fotografirao Marko Ercegović

Na završnim stranicama ovog lirskog i meditativnog romana suočeni smo s piscem koji grad svog djetinjstva iscrtava i kroji tako da njegove koordinate odgovaraju i dječaku i zrelom čovjeku. Grad funkcionira kao živo tkivo, sraslo s kožom svojeg fikcionalnog tvorca. “Svako pisanje ide u prilog osobne mitologije. Promocija svake osobne mitologije u najmanju je ruku čudna, surova i egoistična. Zašto se jednostavno ne bi radilo o klasifikaciji prostora, tu je mitološko svedeno na najmanju mjeru.” Iscrtavši precizne koordinate grada, “pisac potpuno otvoren prema čitatelju mogao bi biti, na primjer, neki anonimni kartograf. Kartografija kao potpuno otvorena djelatnost, sadržana u potencijalnosti prostora i aktualnosti vremena.” Rodni grad, grad djetinjstva tako zauvijek ostaje upisan u mentalne i emocionalne mape pojedinca, neuništiv i fascinantan. I kada se čini neprepoznatljiv i tuđ, uslijed protoka vremena ili umjetnih transformacija, dovoljno je potrčati njegovim ulicama i sasvim slučajno ugledati neki nedirnuti komad kamena ili osjetiti miris iz sporednih ulica da bi grad ponovno postao utvrda djetinjstva i svjetionik za nesigurne kretnje u neke buduće mape života.

Ja i Lolo na Stradunu

Napomena: Sve fotografije u tekstu preuzete su iz romana Pustinje.

CategoriesČitanje grada

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

5

mins
read

Begin typing your search above and press return to search. Press Esc to cancel.