Kako izmjeriti kvadraturu tuge?

Na početku knjige Fragmenti ljubavnog diskursa (1977.), francuski teoretičar književnosti i filozof Roland Barthes objašnjava svoje iskliznuće u područje afirmativnog pisanja o ljubavi činjenicom kako je ljubavni diskurs krajnje osamljen. Osamljenost onoga koji piše o ljubavi proizlazi iz sljedeće spoznaje: „Znati da se ne piše za drugog, znati da me zbog onoga što ću napisati nikad neće voljeti onaj koga volim, znati da pisanje ništa ne nadoknađuje, ništa ne sublimira, da je ono upravo tamo gdje ti nisi – to je početak pisanja“. No, svaki je pisac u susretu s praznim papirom uvijek iznova u potrazi za osamom kako bi započeo pisati. Odavno osvojivši prazne sobe za pisanje, svakom piscu preostaje suočiti se s vlastitom samoćom, onom potrebnom tišinom bez koje ne može biti književnosti. Kada se dotaknu sve te samoće nastaju književna djela nalik pjesničkoj zbirci Ptice koje se prerano svuku akademika Luka Paljetka.

Luko i Anuška Paljetak

Bili smo kao ptice koje se prerano svuku“ – rečenica je pjesnikove pokojne supruge Anuške Paljetak, smještena između naslovne ilustracije s motivom ptice koju je ilustrirao sam Luko Paljetak, obiteljske zajedničke fotografije i prve pjesme. Rečenica snažnog motivskog sklopa i značenjskog potencijala, u sebi sadrži svu kompleksnost jednog intenzivnog ljubavnog i životnog odnosa. Izgovorena na kraju života predstavlja najveću pohvalu hrabrosti koju sa sobom nosi svako emocionalno razotkrivanje i predavanje drugome jer lakše je „Mogli smo ljubiti se manje a više biti / prijatelji, a nismo, bili smo dvije spužve, / anoda i katoda bili smo usred gužve / ovoga svijeta, ljubav htjeli smo da nas štiti / od nas, a nije, nije; mogli smo biti manje / zajedno, sad nam ništa ne koristi to znanje“. Iz početnog Anuškinog stiha pjesnik konstruira svoj pjesnički svijet, njezin ritam i riječi trajno su utisnute u svaku pjesmu u zbirci kao tinta koju nije moguće ukloniti i koja uporno probija među ispisane stihove. Oslanjajući se na početni moto, pjesnik gradi jedan intimni komunikacijski okvir, znajući da „…imam riječi / koje te ljube više i snažnije od mene“.

Lirski subjekt ispisuje nestajanje i smrt voljene supruge u precizno bilježenim nadnevcima u dnu svake pjesme, istovremeno propitujući: „Možemo li se naći negdje gdje vrijeme neće / biti ni vrijeme niti dijelit će se na dane / i sate nego bit će nešto daleko veće, / što traje, samo traje i vrlo rijetko skreće / u zamku bilo kojeg datuma…“. Ispisani datumi svakim okretanjem stranice, svakom novom pjesmom, primiču se svom neminovnom kraju, nametljivo podsjećajući da je ovaj lirski dnevnik objavljen nedugo nakon proživljene tragedije, kao posveta jednoj vječnoj ljubavi, ali i kao pokušaj da se zabilježe (čuju) sve one riječi koje nitko nikada ne izgovori na vrijeme, one nadiru poslije svega kao krik ili poezija. „Koliko riječi nismo izrekli? sad je kasno, / možda i nije, uvijek na rubu usne stoji / poneka imenica i pridjev, glagol, veznik“. Zbog svega navedenog, ovu pjesnička zbirku jedino je moguće čitati kao svojevrsno nulto djelo poznatog pjesnika, bez potrebe za vraćanjem na autorov bogat književni opus i referencama na njegovu poetiku, djelo kao čin emocionalnog razotkrivanja i upisivanja voljene žene u tkivo pjesme: „…nema / materijala boljeg za pjesmu, ti si bila / najbolji papir, pero i tinta…“.

Dnevnik je to precizno određenog brojčanog niza od devedeset i devet pjesama sastavljenih od dvije sestine i završnog trinaestog stiha koji ispjevanim emocionalnim lutanjima daje utočište i zaključnu misao. Paradoksalno, sva ta precizna metrika nimalo ne umanjuje intenzitet proživljene boli „… brojim svaki slog jer se bojim“, čak štoviše, čini se kako jedino klasična forma i ritam mogu spriječiti bujicu emocija da se neartikulirano prelije izvan područja iskazivog i razumljivog: „…ove su rime čvrste / karike, ne daju te nikamo, jak su povoj“. Time, jedan osobni i ispovjedni lirski dnevnik nastao iz potrebe čovjeka da pojasni i riječima opiše proživljenu traumu gubitka osobe koju voli, postaje filozofska knjiga koja stihovima nastoji izmjeriti kvadraturu nadiruće tuge: „dotaknem te i samo dodir odnesem zatim / u ovu tužnu kuću mjereći kvadraturu / te tuge svake noći do jutra što ga pratim“. Tuga je to koja poprima svoj antropomorfni oblik u mračnim uglovima „prazne i tužne kuće“, materijalizira se u neželjenoj samoći i boravi u hladnoj udubini zajedničke postelje: „rastapam ga – što vrijedi: on ponovno se sledi.

Pjesme se grafički nižu u neprekidnom brojčanom nizu, a ritam pjesničkoj zbirci diktira neminovnost sudbine koja razdvaja pjesme u dvije cjeline određene prolaznošću života. Većina pjesama u zbirci tako bilježi vrijeme suočavanja s bolešću bračne partnerice gdje se metafizički pojmovi i filozofska razmišljanja izmjenjuju sa sjećanjima na povijest jedne ljubavi „…bila si glavni dio / mene a sada nema u meni niti dijela / u kojem nisi, nisam nikada čitav bio / bez tebe, tu si…“ i „…ti si, naravno, meni žena / bila, i ljubavnica, tipkačica svih slova / i snova mojih…“. Suočen s realnošću života, pjesnik svojevrsnu utjehu pronalazi u kućanskim radnjama, promatranju izmjene godišnjih doba i svakodnevnoj pravilnoj mijeni noći i dana, a neprestani nemir kroti discipliniranim ispisivanjem stihova. Svjedoci smo gradacije jednog emocionalnog odnosa u kojem se uspomena na životne radosti i užitke dvaju ravnopravnih i povezanih bića isprepliće s krhkošću ostarjelog tijela „Slomljena igračka si, odbačena u kut“ i ironijom sudbine u kojem voljeni drugi polako, ali neizbježno nestaje: „Bila si meni žena a sad si moje dijete, / rodio sam te rođen iz tebe istim činom“. Kada se izgovore sve molitve i upotrijebe svi trikovi („U hladno čelo dao poljubac sam ti, zadnji, / od njega se princeza budi u svojoj bajci“), jedino preostaje iznova susresti se sa samim sobom, „i toga ja se bojim; na rubu sebe stojim“, shvatiti da „…ptice smo koje lete / samo u sȅbi“ jer „…lakšeje nosit sebe / u susret nekom sretnom slučaju…“. Tek na rubu vlastite provalije, „kad sâm se ú se slegnem“, moguće je precizno izmjeriti kvadraturu vlastite tuge i započeti pisati o njoj. Uz poeziju Luka Paljetka lakše je podnijeti samoće i životne gubitke od kojih se najčešće zanijemi; i dok se tako boravi u svojoj specifičnoj tišini u ruke treba uzeti ovu knjigu i početi čitati.   


Luko Paljetak: Ptice koje se prerano svuku, Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2019.

Tekst je objavljen u časopisu Dubrovnik (Ogranak Matice Hrvatske u Dubrovniku, br. 4, 2019.)

CategoriesIzdajica voli

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

6

mins
read

Begin typing your search above and press return to search. Press Esc to cancel.