Larisa iz zemlje čudesa

U vremenu površnih odnosa te ubrzane i emotikonima isprekidane komunikacije, proces pisanja, slanja i primanja pisama čini se kao davno izumrla radnja. Suvremeni čovjek ne iskazuje prevelik interes niti razumijevanje za potrebu ispisivanja i razmjene rečenica kao čina dijeljenja intime i izgradnje iskrenog odnosa. No samo nekoliko desetljeća unatrag, u nekim drugim vremenima i društvenim sistemima, pisma su predstavljala uobičajeni komunikacijski format za izgradnju prijateljskog i/ili ljubavnog odnosa. No uvezana iskrzanim vrpcama još uvijek su dio kućnih inventara i ostavština nemalog broja ljudi, nečija tintom i papirom arhivirana intima položena u prašnjave kutije za cipele. Ona su podsjetnik na ostvarene i, još češće, neostvarene veze i nadanja naših predaka, koja uglavnom ostanu samo u osobnim sjećanjima svojih kreatora. Takvu su sudbinu trebala doživjeti i pisma koja je dubrovački doktor Antun Car pedeset godina držao „u limenoj kutiji uspomena“. Srećom, akademska slikarica Ivana Dražić Selmani prepoznala je društveno-historijski i kulturni značaj neposredne i iskrene dječje prepiske između socijalističkog Istoka i socijalističkog Zapada, skrivene u pozadini deklarativnog jugoslavensko-sovjetskog bratstva, naglasivši kako je ovaj osobni historijat odnosa „prerastao svoj izvorni kontekst i do nas, danas i tu, dospio prepun novih značenja.“

Larisina pisma u izdanju Art Radionice Lazareti na konceptualno inovativan način predstavljaju pisma djevojčice Larise Ivanovne Lavrenko iz Sovjetskog saveza upućena dječaku Antunu Caru u Jugoslaviju. U tri godine međusobne prepiske, od 1967. do 1970., svjedoci smo protoka vremena i polaganog upoznavanja te naposljetku iskrenog zbližavanja dvoje mladih ljudi koji, iako i sami svjesni da do fizičkog susreta vjerojatno neće doći, zajedničkim naporom investiraju u izgradnju odnosa. Knjiga ukoričuje Larisina pisma pisana na ruskom jeziku, dok o sadržaju Antunovih pisama današnji čitatelj može samo pretpostaviti da slijedi zadani format i teme o kojima i Larisa piše. Naime, sam Antun navodi kako se ne može prisjetiti o čemu su točno bili redci koje je on ispisivao Larisi. Upravo tim naknadnim prisjećanjem odraslog Antuna i tumačenjem odnosa s djevojčicom iz druge države, dostupnim u uvodnoj riječi knjige, stvara se zanimljiv narativni i značenjski okvir u kojem pisma djevojčice iz prošlosti stupaju u dijalog s glasom zrelog čovjeka. U ispovjednoj formi doktor Car iskreno priznaje kako nikada nije zaboravio Larisu, tvrdeći pritom da je to vjerojatno zato što je nikad nije ni upoznao. Upravo zbog fikcionalne naravi odnosa koji se nikada nije narušio fizičkim upoznavanjem, Larisa je sve te godine ostala njegov intimni glas djetinjstva, nevinosti i dječje mašte, utočište za brzi bijeg u „zemlju čudesa“ kad su se stvarne zemlje oko njega raspadale, mijenjale imena i granice. „Granice su bile izvan nas i nisu nam smetale. Možda ipak nisu bile tako željezne, možda su bile zaštita. Možda su bile mir, nismo ih poznavali, bili smo djeca…“. Samo na trenutak, zapitavši se sumnjičavo na kraju uvoda u postojanje djevojčice Larise, svjedoci smo naknadno društveno konstruiranog straha odraslog čovjeka koji sumnja u pouzdanost svog osobnog sjećanja i iskrenih emocija.

Foto: Flomaster

Pisma slijede zadani obrazac uobičajenog drugarskog dopisivanja mladih iz tadašnjih socijalističkih zemalja, s dnevničko-memoarskim zapisima o školi, obitelji, prijateljstvu, slobodnom vremenu i popularnoj kulturi. Na početku poprilično suzdržanog tona i šturih rečenica, pisma uskoro poprimaju intimniji i neposredniji naboj iskazan prije svega u Larisinom oslovljavanju dječaka Tončija s „mili moj“ te stalnim opomenama da piše redovitije i otkrije više o sebi. Nakon početnih i pomalo sramežljivih pisama o mjestu rođenja, školskim uspjesima i omiljenim predmetima, Larisa u pismima počinje opisivati gradove koje posjećuje na školskim ekskurzijama te otkrivati omiljene filmove, kazališne predstave, citate i pjesme, primjerice one poznatog ruskog kantautora Vladimira Visockoga. Iako se čitanjem kratkih pisama – ponekad više nalik razglednicama nego pravim pismima – ne može otkriti puno o intimnom i osjećajnom svijetu Larise, mnoštvo popratnog materijala u kuvertama (čak i same kuverte ispisane ćiriličnim rukopisom i oslikane ilustracijama), slike poznatih osoba iz društvenog i kulturnog života, fotografije, razglednice gradova, pjesme i sl. ispunjavaju praznine nastale između kratkih rečenica pisama te omogućuju samom Tončiju, a naknadnim čitanjem i suvremenom čitatelju, da uroni u čudesni i daleki svijet iz kojeg se Larisa redovito javlja i koji pokušava približiti nepoznatom dječaku na moru. Naznake dubljih osjećaja i eventualnih emocionalnih previranja mogu se naslutiti tek u ponekom retku, primjerice nasumice napisanom stihu „Znaj, o momče, da učim među ovim zidovima posljednju godinu, a zatim me čeka dug put“, za koje Larisa odmah nalazi racionalno objašnjenje i pravda se ljubavlju prema književnošću. Sam Antun ističe da mu nitko u životu nije izrazio toliko puno lijepih želja i toliko intezivno kao Larisa: „Želim ti sve naj naj bolje u životu, a najvažnije – zdravlje i vedro, vedro nebo nad glavom.“

Larisina pisma, uokvirena u suvremeni koncept Ivane Dražić Selmani i grafičko oblikovanje studija Flomaster, moguće je čitati i kao jedinstven i maštovit prikaz tadašnjeg kulturnog života u Sovjetskom savezu koji, iako bratski dijeli ideološki okvir s Jugoslavijom, predstavlja zatvoreni svijet o kojem tadašnji zainteresirani čitatelji, a današnji pogotovo, imaju malo ili nimalo saznanja. Brojni popratni materijali iz pisama predstavljaju egzotičan no dragocjen rakurs za razumijevanje sovjetske povijesti svakodnevice. Tako se listanjem ove male knjižice stvara dojam šetnje virtualnim muzejom sovjetskog komunizma, a ćirilično ispisana imena ruskih glumica i glumaca s priloženih fotografija stvaraju začudni osjećaj, možda i ne toliko različit od onog koji je imao dječak Tonči dok je otvarao kuverte i istresao sadržaj pristigao poštom. Razglednice, ilustracije, fotografije i portreti otkrivaju jedan novi svijet, svijet dječjih maštanja i ljubavi, toliko nalik svim dječjim svjetovima bez obzira kojom ideologijom ili društvenim poretkom bili obojeni.

U prevladavajućim narativima o totalitarnim karakteristikama socijalističkih zemalja, šarena knjižica Larisina pisma predstavlja jedinstvenu interpretaciju nedavne prošlosti kroz osobno sjećanje te poticajan odmak od jednodimenzionalnih interpretacija socijalističkog razdoblja, koje umjesto izravnih aktera te povijesti znaju kako su to oni nekada živjeli, koga su voljeli, s kim su se to družili. Lakoća s kojom se taj dječji odnos uspio razviti, usprkos različitim jezicima i pismima, društvenim sistemima i političkim ideologijama, ostavlja tračak nade svim zainteresiranim čitateljima da će se Larisine lijepe želje ipak negdje ostvariti.

Foto: Flomaster

Antun Car (adresant): Larisina pisma, Art radionica Lazareti, Dubrovnik, 2018.

Tekst je objavljen u časopisu Dubrovnik (Ogranak Matice Hrvatske u Dubrovniku, br. 3-4/2020.)

CategoriesIzdajica voli
6

mins
read

Begin typing your search above and press return to search. Press Esc to cancel.