Posljednji argentinski tango u Dubrovniku

Roman Otok klasika mađarske književnosti 20. stoljeća Sándora Máraija napisan je davne 1934. godine. No, zanemarimo li godinu otisnutu na moderno dizajniranom ovitku knjige izdavača OceanMore s prepoznatljivim vizurama Dubrovnika na naslovnici i smetnemo s uma godine života Sándora Máraija (Košice, 1900. – San Diego, 1989.), te zanemarimo zastarjeli i prevladani superiorni pogled na kulturni prostor Dalmacije i Dubrovnika kao provincijskih i divljih mjesta kojima manjka književnosti i kulture, ovaj kratki roman posjeduje nevjerojatnu aktualnost i gotovo ljekovitu književnu sugestivnost usmjerenu prema današnjem čitatelju. Izvrstan prijevod na hrvatski jezik uradila je već dobro poznata prevoditeljica ovoga mađarskog pisca, Xenia Detoni, što je zasigurno doprinijelo tome da roman Otok čitamo kao djelo koje nam pruža savršene odgovore na ključna pitanja našega vremena.

Foto: I.V.

Meditativni prozni fragmenti i filozofski mikroeseji koji razotkrivaju nedokučiva značenja pojmova koji nas zaokupljaju i čine našu svakodnevicu, prepoznatljiv su rukopis Sándora Máraija, rukopis koji je suvremenim i daleko razvikanijim autorima, još uvijek nedostižan. Čitajući primjerice prozne eseje nazvane po godišnjim dobima (Jesen, Zima, Proljeće, Ljeto), aktualne norveške književne senzacije Karl Ovea Knausgårda, ne možemo izbjeći usporedbu sa zbirkom proznih epigrama Četiri godišnja doba Sándora Máraija. Upravo je u toj zbirci objavljenoj 1938. godine Márai u poglavlju Jesen smjestio svoj Dubrovnik: „Htio je nešto reći, viknuti nešto cijelomu svijetu, silno i glasno kao Venecija. No grlo mu se stisnulo. Zato samo živi – stoljećima – potisnut.“ Ova impresija Grada duboko je osobna i fikcionalna i kao takva neosporiva, no ona je ujedno i glavna impresija i misao oko koje je Márai osmislio fikcionalni Dubrovnik u romanu Otok, te je kao takva idealno polazište za pisanje o ovome romanu.

Iste godine kada je Otok objavljen, jedan drugi poznati mađarski intelektualac otiskuje se na stvarno putovanje brodom na relaciji Rijeka – Dubrovnik – Kotor, bilježeći svoje dnevničko-filozofske zapise u knjigu pod nazivom Sentimentalno putovanje. Ferenc Fejtö u svojim dnevničkim zapisima samo usputno bilježi svoje impresije na nekoliko mjesta koje posjećuje tijekom svoga nemirnog turističkog obilaska Dubrovnika i Župe dubrovačke, koristeći nadaleko poznatu arhitekturu Grada i bajkovitu ljepotu dubrovačke prirode za osobnu introspekciju i preispitivanje osnovnih postulata vlastita života, da bi naposljetku oduševljeno uzviknuo: „Svijete, kako su samo privlačni tvoji Dubrovnici!“. Ovo oduševljenje na početku svog putovanja brodom ne dijeli glavni lik romana Otok, Viktor Henrik Askesnasi, koji će u jednom od tih fikcionalnih Dubrovnika, kao mjestu radnje romana, i sam revidirati svoj život i izmijeniti osobna vjerovanja te na kraju i doživjeti psihički slom i životnu prekretnicu na otoku nadomak grada – Lokrumu.

No, prije nego što se zajedno s autorom otisnemo u Dubrovnik tridesetih godina prošloga stoljeća, na trenutak se još zadržimo na njegova Četiri godišnja doba jer u njima Márai vrlo oštro i vrlo kratko, ovaj put ne o Dubrovniku i Dubrovčanima, već o turistima ispisuje: „Turisti, ti motorizirani nomadi. Schopenhauer ih je mrzio.“ Ove dvije izjavne rečenice kao da su ispale iz bilježnice profesora Državnog instituta za orijentalne jezike i kulture Viktora Henrika Askenasija, koji se nakon bračnog brodoloma i izvanbračne afere te zdravstvenih tegoba uzrokovanih intenzivnim privatnim trzavicama i moralnim osudama društvene okoline koja ima sasvim jasna očekivanja o ispravnom životnom putu jednog uglednog profesora u srednjim godinama, nevoljko odluči na turističko putovanje brodom iz Splita prema grčkim otocima, ni sam ne znajući da će njegovo putovanje završiti odmorom u Dubrovniku. Jer Askenasi se na putovanju ne želi osvrnuti ni na „znamenitu panoramu načičkanu mnoštvom dioklecijanskih dekora“, a kamoli na male gradove koje ravnodušno promatra s brodske palube, zaključujući: „Istina, manjka mu literature, nema svoju književnost. Ovo ovdje ostao je nevin i sretan svijet s viškom suglasnika…“. No iznenada, prisjeti se Dubrovnika i u njemu se javi ideja da svoj put, umjesto na nekom od grčkih otoka, okonča u drevnom gradu „koji je nekad davno vidio samo s broda, no ostali su mu u sjećanju njegov raskošni, zgusnuti, a vrhunskim umijećem oblikovani sklad, njegove zdepaste kule i neki agresivni otpor već i u samoj njegovoj pojavnosti.“

Sva ova razmišljanja dio su gusto satkane struje svijesti glavnoga lika, kojega čitatelj zatječe na samome početku romana u hotelu Argentina, zagledanog u „Južne zidine grada (koje) mutno se promaljaju iz tople i rijetke izmaglice, a žute kamene hridi isparavaju se kao da ih se prokuhava.“ Odmah je jasno da se Askenasi izdvaja iz živopisno oslikane ali poslušne gomile turista koji, svatko u svojoj unaprijed osmišljenoj ulozi baš za to ljetovanje, izgovaraju isprazne fraze i s konstantnim humorom i prenemaganjem zapravo prikrivaju ljetnu dosadu, te da neće „prepustiti se ondje prevladavajućoj usiljenoj familijarnosti, mekomu pomalo uvijek glasno mljackajućem zajedništvu i odveć prisnoj tjelesnosti, što stanarima ove cijenjene kuće jednostavno nameću zajednički termini blagovanja, zajednička kupanja na zajedničkoj plaži, zajednički boravci na zajedničkoj terasi, ali i praksa korištenja zajedničkih kupaonica.“ Posjetivši ovoga proljeća i ljeta prazno kupalište i vrt hotela Argentina, u mislima su mi se rojile Máraijeve duge rečenice te se nisam mogla oteti dojmu da je prije samo nekoliko sati ovdje boravio i sam Viktor Henrik Askenasi, omamljen vrućinom dubrovačkog kasnog proljeća odnosno ranoga ljeta koje muti razum onima nenaviklim na njegovu klimu. Gosti toga hotela na Pločama na više mjesta uporno ponavljaju kako je temperatura zraka čak 38°C – izgovarajući to poput telefonskog broja za pomoć ili magične šifre za opravdanje ili otključavanje enigme ubojstva jedne od turistkinja koje će ubrzo potom uslijediti u njezinoj sobi broj 42.

Foto: I.V.

Roman s kriminalističkim zapletom i ubojstvom nepoznate žene u hotelu, Askenasijevom bračnom nevjerom, emocionalnim i fizičkim smetnjama koje mu onemogućavaju daljnje bavljenje znanstvenim radom te konačnim slomom na otoku Lokrumu ispripovijedan je u jednom dahu, bez ikakvih dijaloga, dugim i značenjski višeslojnim rečenicama, a da čitatelj pritom niti jednom ne osjeti čitalački zamor ili dosadu. Ostaje u pamćenju scena Askenasijeva suočavanja sa suprugom nakon počinjenje bračne nevjere; ispripovijedana je bez ijedne razmjene rečenice među supružnicima. Cijeli sukob i sva napetost postignuti su savršeno opisanim mislima, kretnjama i nagovještajima onoga što je potencijalno trebalo biti izgovoreno. „A ona beskrajna šutnja postala (je) jedinim prirodnim sredstvom komunikacije, jedina mogućnost da se razgovara. Imao je dojam da nikada i ni s kim nije raspravljao tako spremno, temeljito i s tolikim obiljem argumenata kao tijekom te šutnje.“ Suočen sa žamorom različitih jezika i neprekidnim brbljanjima svojih susjeda u hotelu Argentina, a ne toliko žuđenom tišinom, zbog koje je i odlučio zastati u Dubrovniku, Askenasi postaje glavni osumnjičenik za spomenuti zločin koji razbija bezbrižnu turističku svakodnevicu.

Za razliku od uobičajenih kriminalističkih romana tadašnjega vremena, poput onih autorice Agathe Christie, ovdje u središtu nije sam zločin niti detektiv(i) koji istražuje ubojstvo. Ovdje se zločin samo nagovještava i umjesto da pokrene lavinu događaja i zaplet, paradoksalno donosi konačno ubojičino smirenje i razrješenje brojnih filozofskih pitanja i životnih dilema koje su Askenasija i nagnale na putovanje u Dubrovnik. On odlazi iz hotela u grad i tamo konačno uspijeva prepoznati obrise života za kojim je žudio jer

Grad je svojom masivnošću i zatvorenošću, ono kako se, skriven među kamene zidine i kule, prirodne i umjetne lukobrane, trudio sačuvati od svijeta neki unutarnji sadržaj, a zacijelo to bijaše sâm život, djelovao na njega vrlo smirujuće. Uske ulice gdje su stube ne šire od metar uspinju unedogled, a kad se netko ondje šeta i raširi ruke, sigurno će njima sa strane doticati zidove usporedo poredanih kuća, i gdje se ni jedan jedini prozor ne otvara znatiželjno prema svijetu, nego je sve okrenuto prema nutrini grada, prema intimnijim, zatvorenijim, duhovnijim i ljudskijim  predjelima života, sve mu se to sad doimalo savršeno prikladnim okvirom za njegovo stanje. (…) Takvim je on doživljavao grad oko sebe, nalazeći ga tijesnim i prekratko skrojenim okvirom, a mogao se unutar tih mjera smjestiti samo nekako sklupčan i zguren u nutrini.

Zaklonivši se u unutrašnjost drevnih zidina, siguran od progonitelja i svih žena koje su kroz njegov život prolazile ili zastale, Askenasi u Gradu pronalazi toliko žuđenu slobodu, shvativši da je upravo taj grad, Dubrovnik, onaj u kojem je tu slobodu jedino i moguće tražiti.

No, ubrzo zaključuje da mu to nije dovoljno, da želi postići još veći mir i spokoj od onog koji su mu pružile gradske uske ulice i skrivene crkve i samostani u koje je na svojoj šetnji nailazio, te shvaća da je potpuno suočavanje sa samim sobom moguće postići jedino tako da ode na „otok preko puta, u komad kopna koji kao da se uvrijeđeno odijelio i povukao na osamu…“. Prenoćivši na otoku (Lokrumu) sasvim sam, Askenasi uspijeva odbaciti život koji je prije živio i koji ga je toliko opterećivao. Razodjenuvši sa sebe svu svoju odjeću i sitne predmete za svakodnevnu upotrebu koje je sa sobom „vukao“ kroz život, shvaća da je stigao na „šutljivi kontinent“ koji mu je oduvijek sudbinski bio predodređen. Sažaljivo je pogledao na Grad i njegove zidine „proučavajući te sa svrhom oblikovane obrambene forme, kao da se grad cvileći od strave i zabrinutosti stoljećima zbio unutar njih, na taj pretrpani, ljubomorno ograđeni minijaturni prostor, sve nastojeći da prema vječno napadački raspoloženu ostatku svijeta izlaže što manji komad sebe koji mora braniti.“ Tu na Lokrumu, suočen sa samim sobom i siguran od zahtjeva ostatka svijeta, Askenasi se obraća Bogu te otkriva esencije ključnih životnih pojmova za čijom je definicijom do toga trenutka bezuspješno tragao. Toliko je još briljantnih detalja i citata ispisanih u ovome kratkom romanu koje ovdje ipak neću moći uvrstiti. Ostaje još samo zapitati se bi li ovaj roman mogao biti ispripovijedan u nekom drugom gradu, ima li na svijetu još takvih Dubrovnika koji bi omogućili profesoru Viktoru Henriku Askenasiju da prijeđe zaokruženi metafizički put od zločina i kazne do iskupljenja. Dubrovnik ovdje prestaje biti „samo“ mjesto radnje, Grad predstavlja jedan od onih metafizičkih pojmova i filozofskih činjenica za kojima Askenasi traga. Pa tako njegovo finalno obraćanje Bogu, u samoći, na otoku, postaje zapravo dijalog sa samim Gradom, koji umjesto kazne nudi iskupljenje od počinjenih grijeha.

Na samom kraju treba uputiti toplu preporuku za čitanje Otoka – u samoći ili pak, za hrabrije, udvoje, jer ovaj gusti tekst ispripovijedan u kratkome dahu nudi savršen dijaloški okvir za propitivanje pojmova ljubavi, samoće, kajanja i oprosta. Teška su to pitanja koje rijetke knjige uspijevaju rastumačiti pa stoga prepustimo konačni zaključak već spomenutom  Máraijevom sunarodnjaku Ferenc Fejtöu:  

Sada već polako shvaćam, umjetnost se krije u tome da čovjek obavi svoje putovanje brodom, a da pritom ne doživi brodolom. A ne u tome, hoće li se ili neće zaletjeti u hrid. Stvarnost je pokazala kako nema brzoga iskupljenja. Naravno, to ne znači da se moramo odreći spasenja, veća da na njemu trebamo raditi umjereno i smisleno. Stvarnost je pokazala da ne poznajemo ni sami sebe a ni sâm život ni u sebi, ni oko sebe, te da smo krenuli na put s površnim i slabo označenim zemljovidima. To dakako ne znači da smo mi ili život nepoznanica, već da moramo pripremiti nove i pouzdanije zemljopisne karte.


Sándor Márai, Otok, OceanMore, Zagreb, veljača 2020.

Tekst je objavljen u časopisu Dubrovnik (Ogranak Matice Hrvatske u Dubrovniku, br. 3-4/2020.)

CategoriesČitanje grada

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

10

mins
read

Begin typing your search above and press return to search. Press Esc to cancel.