Kafka, kukci, Konzum i kapitalizam

Ne postoji mnogo književnih motiva koji su se tako trajno i snažno utisnuli u kolektivnu svijest suvremenog čovjeka i njegovu svakodnevicu kao što je to animalistički simbol kukca. Stiješnjen u preplaćene stambene kvadrate novogradnje na periferiji jednog od hrvatskih gradova, izmoren od neprekidne tranzicije u unutrašnjosti zemlje i neprekidne turističke ponude na moru, današnji čovjek – ili kapitalističkim rječnikom rečeno potrošač odnosno kupac – u skromnoj kućnoj biblioteci sigurno posjeduje i izlizani primjerak “Preobražaja” Franza Kafke.

Upravo ova knjiga bila je inspiracija spisateljici i znanstvenici Maši Kolanović u pisanju zbirke kratkih priča “Poštovani kukci i druge jezive priče”, nagrađenoj 2020. godine Nagradom Europske unije za književnost. Kao docentica zaposlena na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Maša Kolanović svoj je znanstveni interes posljednjih nekoliko godina usmjerila na odnose ekonomije i književnosti te je od 2017. voditeljica istraživačkog projekta „Ekonomski temelji hrvatske književnosti“. Ne čudi stoga što je i svoj spisateljski interes usmjerila u sličnom smjeru te kroz 12 kratkih priča u zbirci  “Poštovani kukci i druge jezive priče” opisala sve dijagnoze suvremenog kapitalizma i tranzicije u Hrvatskoj danas. Inovativno i hrabro uhvatila se ukoštac s brojnim tabu-temama današnjice, da bi kroz rijetko viđene hibridne žanrove u hrvatskoj književnosti ‘tranzicijske gotike’, ‘postsocijalističke zone sumraka’ i ‘jezive stvarnosne proze’ ispripovijedala kako izgleda kafkijanski svijet u lokalnom, hrvatskom kontekstu. Pri tome je svaku priču dodatno ilustrirala skicama karikaturalnih kostura koji netremice ‘zure’ u čitatelja i ne daju mu da svoj predah od tjeskobe pročitanog pronađe niti u bjelinama stranice na kraju jedne i početku druge priče. 

Zbirku otvara priča “Živi zakopani”, smještena u ljetni Dubrovnik koji svoju slavnu ljepotu nalazi još samo u titravim porukama mobilnih zaslona koji u svakom trenutku usmjeravaju pažnju i kretanje omamljenih turista. U takvom Dubrovniku jezu proživljavaju stari stanovnici grada nadajući se da će svoj toliko žuđeni predah od nesnosne buke i nasrtanja turista pronaći barem na kraju života, na Boninovu, čija bi lokacija trebala biti izvan dohvata mobitela silnih obožavatelja Game of Thrones i kruzerskih destinacija. Jedna od tih stanovnica stare gradske jezgre u svojoj oporuci ispisuje posljednju želju: da bude pokopana s mobitelom kako bi je dan nakon ukopa nećakinja i nećak mogli nazvati u točno određeno vrijeme, ujutro, u podne i predvečer, te bi na taj način uklonili svaku sumnju u mogućnost da teta bude živa zakopana. Još za života ona bi se umjesto na svoje nemoćno tijelo i staračke boljke neprestano žalila na grad: „Nemamo više niti jednu normalnu butigu u grodu. Nemam đe ručni sat popravit u grodu. Placa u grodu se pretvorila u suvenirnicu. Ne mogu više niđe nać petrusin da vaja. Samo arancini, limunčela, kotonjate u celofanu s fjokom, ko da borati mi u grodu od tega živimo. Nemam đe cvijeće kupit za stavit na grobje. Nemam đe u grodu skratit kaput ni suzit kotulu. U grod nam dolaze kruzeri veći od samoga groda. U Gruž moram poć po hranu za mačke.“ Vrijeme između posjeta groblju i obećanih poziva pripovjedačica krati obilazeći Gundulićevu poljanu, Stradun, Bužu, poznate lokacije grada koji se „topi pod koracima ljudi“ kao da „cijeli mravinjak želi ući u ljusku oraha“. Kao i u ostalim jezivim pričama, kukci, ti svevremenski Gregori Samse, motre iz prikrajka ili pak, kao u slučaju ove pripovijetke, sjede u invalidskim kolicima ispred staračkog doma: „Oni su svoje kukove polomili na vrijeme da izbjegnu još jedno ljeto u grodu.“ Pripovjedačica uspijeva izvršiti posljednju želju svoje tetke te uz zvuke melodije zvona mobitela Over the Horizon, na groblju Boninovu, shvaća da tetkin strah dijele svi stanovnici Dubrovnika koji svakog dana, uvijek iznova, ostaju živi zakopani od „svijeta na Pilama“. Mobitel, središnji motiv ove i ostalih priča u zbirci, gubi svoju komunikacijsku funkciju i postaje izvor frustracije iz kojeg izvire sva nemoć i emocionalna hendikepiranost suvremenog čovjeka. Mobitelom se ne uspijeva ostvariti nikakva komunikacija, a kamoli da bi ona još bila i smislena, što je vidljivo u priči “Živi zakopani”, ili pak u priči “Revolucija” u kojoj je usamljenom umirovljeniku pametni telefon mijenjao život te mu „polagano isisavao memoriju i pretvarao ga u čovjeka bez svojstava“.   

Kafkijanski karakter hrvatskog turizma vidljiv je i u pripovijetci “Frižider” u kojoj se jeziva atmosfera sa Straduna preslikava na užarene zadarske ulice: „Pred našim se očima stvarao neki drugi grad. (…) Kokos na tijelima ljudi i svježa plastika jači su od mirisa mora. Ponekad ugledam neko staro, poznato lice koje još nije uokvireno osmrtnicom. Vuku se blijedi i suhi u moru preplanulih, mesnatih tijela. Izgledaju kao duhovi u mirisu kokica, pizza, šećernih vunica i kuglica sladoleda u boji tirkiznog neba. Nečujno bježe u svoje popišane portune.“

Slična atmosfera jeze prelijeva se i na kontinent Hrvatske, sa ulica na obali u male, žoharima ispunjene socijalističke nebodere i postsocijalističke garsonijere u kojima (dis)funkcionalni parovi, obitelji, mlade majke i usamljeni pojedinci svojim ticalima glade zaslone mobitela, zure u reklamne self-help poruke na plastičnim bocama vode i pokušavaju u besmislu komunikacije ostvariti smisleni (su)život s teleoperaterima, bankama, osiguravajućim kućama umjesto sa svojim bližnjima. Sve ih povezuje neprestana, gotovo podsvjesna, usmjerenost na materijalno posjedovanje i gomilanje stvari („Hoće li njoj uopće značiti sve ove stvari koje naručujem ili će za nju to biti tek nakupina smeća koje se mora riješiti“ pita se mlada majka na samrti dok svoj strah pokušava potisnuti opsesivnim kupnjom odjeće umjesto bivanjem s kćeri, u priči “Škrinja”), neprestana okruženost hramovima kapitalizma – trgovačkim centrima, reklamama i mobitelima kao zamjenom za opustjeli život svakodnevice izvan tih potrošačkih koordinata, te prisutnost kukaca (vrlo često zapravo kupaca) u koje nas je sve pretvorio veliki K. – Kafka-Konzum-Kapitalizam. I upravu tu, u našoj svakodnevici i svakodnevici naših bližnjih, ili pak onih koji naši bližnji žele postati (izbjeglice iz priče “Bolji život” u vječnoj potrazi za kapitalističkim vrlim boljim svijetom naivno se pitaju zašto Hrvati slovo „u“ nekad pišu kao U, a nekad kao krilato U), izvire jeza koja čini temeljno tkivo i emociju stvarnosne proze Maše Kolanović.


Tekst je izvorno objavljen u Časopisu Dubrovnik u izdanju Ogranka Matice Hrvatske u Dubrovniku (1-2/2021).

CategoriesIzdajica voli
5

mins
read

Begin typing your search above and press return to search. Press Esc to cancel.