Olovka kao alat kreativnosti i otpora

“Priručnik za jučer” pisca i dramaturga Gorana Ferčeca zbirka je trinaest kraćih eseja, prvotno emitiranih u radijskoj emisiji Praskozor na Trećem programu Hrvatskog radija, u kojima autor osvještava i brani višestruke manjinske identitete polazeći iz osobnog iskustva odrastanja u malom gradu, u radničkoj obitelji te vlastitom perspektivom prekarnog radnika u kulturi. Olovkom i sjećanjem rekonstruira povijest radništva kao osnovnu identitetsku oznaku svojih roditelja, dok istovremeno pokušava definirati nagomilanu nesigurnost koja proizlazi iz njegove pozicije današnjeg radnika u kulturi.

U vremenu u kojem živim drvena olovka predmet je koji čitam kao znak prepoznavanja. Poput knjige. Znak tihog otpora svemu što gasi kreativnost, sužuje ideje i suspreže misao. Olovka je u svojoj jednostavnosti najdostatniji element potreban za borbu jer je jeftina, uvijek dostupna, nabavljiva i prisutna u nekoj torbi ili nekom džepu.

Olovka kao predmet i simbol otpora nadživjet će sasvim sigurno i ovo razdoblje nagomilanih pojmova nesigurnih značenja (poput kulturne i kreativne industrije, poduzetništvo u kulturi…) te statistika o prodanim knjigama, prodanim ulaznicama i razvoju publike, iza kojih nevidljivo stoje oni koji tu kulturu proizvode i koji u toj kulturi rade. Goran Ferčec kreativnost ne vezuje uz dominantni narativ povezn s radom u kulturi, već vlastitu nit sigurnosti, pripadnosti i sreće vezuje uz plave kute, tvornice i radnice, pojmova iz koji izranja sjećanje na majku u bijeloj kuti iza pulta sa suhomesnatim proizvodima jedne prodavaonice u centru Koprivnice. Jer „u toj iscrpljujućoj fuziji jedne socijalističke trgovine, koja je neprestano donosila profit, dok je inflacija istovremeno jela vrijednost novca, moja majka, kao samo jedan od radnih kotačića, bila je sretna.“

Na dan kad je posljednji put odlazila s posla, iz svoje jutarnje smjene, bio sam automobilom došao po nju. Čekao sam je ispred prodavaonice. Iako možda nevažno, prisjećam se da je bio sunčan dan. Izašla je s bijelom kutom u jednoj i borosanama u drugoj plastičnoj vrećici. To je bilo sve što joj je ostalo nakon skoro trideset godina rada. Nije bilo kartonske kutije ispunjene stvarima s radnog stola i fotografijama djece i muža, jer u uvjetima u kojima se odvijao njen rad nije bilo ni radnog stola, ni mjesta za stvari, ni prostora za bilo što privatno. I nakon što je u pratnji tadašnjih kolegica izašla iz prodavaonice, i nakon što je zaključala vrata propale firme, i, kao uvijek do tad, rutinskim guranjem provjerila jesu li zaključana, moja majka radnica počela je plakati.

Istovremeno dok piše o radu svojih roditelja, autor osvještava samoga sebe kao kulturnog radnika. Njegova vlastita pozicija nije nimalo lagodna jer je obilježena neprestanim dokazivanjem korisnosti svoga rada u društvo koje takav rad zapravo nikada nije u potpunosti prepoznavalo kao takvo, a s druge strane, braneći pravo na neisplativost svog kulturnog djelovanja, stvara plodnu bazu za društveno i kritičko djelovanje koje nadilazi okvire u koje se uobičajeno smješta kulturno stvaranje. I u ovom slučaju autor poseže za sjećanjem, te u vlastitom djetinjstvu pronalazi prvi primjer svoje borbe za prava na rad. Tada, kao sedmogodišnji dječak, na poklon dobiva pisaću mašinu i suočen po prvi puta u životu s nelagodom bjeline praznog papira, počinje na toj mašini pretipkavati priče iz Hiljadu i jedne noći. To pretipkavanje za autora je bilo pisanje i prvi čin rada.

Pretipkavanje je prvi rad koji je mog oca beskrajno iritirao prirodom svoje besmislenosti. Kao što ga priroda mog pisanja iritira danas, samo što je otada odustao od potrebe da mi dokaže kako je ono besmisleno, a ja od pokušaja da mu dokažem da pisati jednako tako znači raditi, posežući iz razloga dodatnog argumenta za premisom da je radnik u kulturi jednako tako radnik.

Koliko god identiteti o kojima Ferčec piše bili manjinski i kao takvi u svojoj definiciji osamljeni, autor iz te polazne osamljenosti pronalazi emotivne oslonce i kreativne uzore u pojmu radništva kako bi u ovom novom radničkom identitetu našao svoju snagu i tako potrebno međusobno razumijevanje.     

Sin priprema teren za ono što želi reći, a čime će slomiti svaku vješalicu nade na kojoj visi majčina klimava projekcija vremena i dana koji tek trebaju doći. Razmetni sin konačno skupi hrabrost za iskaz. Prekriži ruke na prsima, udahne i kaže: Bit ću pisac. (…) Večer će biti ispunjena dosadnim pitanjima kojima će majka pokušati nadoknaditi sve što je propustila u životu svoga sina. Pakakoznaš? Jesisiguran? Otkadznaš? Tkosvezna? Jesisiguran? Komesisverekao? Najboljedanikomenegovoriš. Najboljedatatiništanekažemo. Najbolje da ostane ovako. Ujutro će majka još uvijek malo plakati dok bude miješala francusku salatu. Otac će vidjeti njezine suze, ali neće ništa pitati. Sestra će ignorirati i odgađati znatiželju za kasnije. Sin razmetni jedini će znati zašto majka plače i krišom će početi bilježiti cijelu ovu priču i nositi te bilješke sa sobom. 

CategoriesIzdajica voli
4

mins
read

Begin typing your search above and press return to search. Press Esc to cancel.